Vegel: Petog oktobra se nije dogodilo ništa naročito

Četvrta tribina Foruma pisaca i Građanskog demokratskog foruma posvećena je devetnaestoj godišnjici Petog oktobra, a o tom gotovo zaboravljenom događaju govorili su pisci Filip David i Laslo Vegel. Otvarajući skup David je, predstavljajući Vegela, kazao da je gost iz Novog Sada s punim pokrićem svakako jedna od najumnijih glava danas ovde, na našim prostorima, pisac, esejista, čovek koji o svim važnim stvarima govori na pravi način  i na startu ga upitao – da li je saglasan s onim što je Nedim Sejdinović napisao u jednom intervjuu – da je on mađarski i srpski pisac, jugoslovenski, vojvođanski i srednjoevropski, i kako je jednom i sam rekao – lokal-patriota bez domovine, vezan za Novi Sad.

Filip David i Laslo Vegel na Tribini o Petom oktobru (Foto: GDF/Dragan Banjac)

 

OSTAO JE SAMO JEDAN GRAD. Drago mi je da mogu da govorim u Beogradu. Ovo što je Nedim sročio tačno je. Ako bi se od toga bilo što oduzelo onda bih bio polovičan. Mađarski sam književik, pišem na mađarskom jeziku a ponekad neke kraće stvari mogu i na srpskom da pišem, ali kada dođe do proze ili eseja onda je jezik veliki diktator i ne mogu iz diktata jezika da izađem. Jezik je đavo jedan(!), ali imam veliku razliku naspram književika i mojih dobrih kolega u Mađarskoj. Živim jednu drugu stvarnost, u multikulturnoj sredini a Mađarska je jednonacionalna sredina. U mojim romanima ima junaka i Srba i Mađara i Slovaka i to je već drugi svet kada je nešto mešovito. Mislim da je to lepo i etnička šarolikost je nešto najlepše što sam doživeo u Vojvodini, kaže Vegel. Ipak, dugo živi s osećanjem da je lokal-patriota bez domovine. Novi Sad je zatvorena sredina, mnogo više nego što je Beograd, iako većina veruje da je Vojvodina otvorena. Ako ne računam uži krug čitaoca i intelektualaca onda se u Novom sadu osećam kao stranac.
Kada, da kažem ovi oficijelni ljudi govore o vojvođanskoj tradiciji mene nema među domaćim piscima, smatraju me strancem. Kad odem u neku novosadsku knjižaru i tražim moju knjigu na srpskom nema me, ne znaju gde da me stave, da li u svetsku ili ne više u jugoslovensku nego sada u srpsku književnost. Da (mi) se to dešava recimo u Kragujevcu razumeo bih, ali u mom gradu to ne shvatam. To pokazuje tu vrstu zatvorenosti.
Nestankom Jugoslavije Vegel je, veli, izgubio virtuelnu domovinu, zemlju u kojoj se socijalizovao, gde je učio, stekao iskustvo i ljudsko i kulturno, i kada te zemlje više nije bilo – ostao sam bez domovine. I – ostao mi je jedan grad!

NESTALA JE JEDNA ZEMLJA. Ja sam svedok nestajanja. Nestala je jedna zemlja, nestaje i jedan grad koji sam voleo i nestaje jedna kultura koja je bila na granici srdnje Evrope i Balkana, kultura Novog Sada. On sve više postaje predgrađe Beograda. Rapidno nestaje i jedna manjinska zajednica, mladi masovno odlaze u druge zemlje. Moja računica govori da u Vojvodini ima 150.000 – 180.000 Mađara, a nekad ih je bilo 350.000 – 400.000, dakle sve nestaje što je mene vezivalo za ovu sredinu i ja sam hroničar ili svedok jedne agonije, i jedne zemlje i jednog grada. Jugoslavija je bila najveći eksperiment u Evropi posle II svetskog rata.
“Zamislite, to je bila jedna evropska utopija; tri religije i ne znam koliko nacija živi na jednom prostoru. I mi nismo bili dorasli tom eksperimentu. Ostao sam u Srbiji, ali Srbija je meni mala, ali mi ni Mađarska nije dovoljna. Mnogi su otišli, ali ni u najtežim danima nisampomišljao da odem u Budimpeštu. Ostao sam. Najviše me je vezala moja proza, znam da pišem o tom svetu, a ne o nekom drugom svetu, mađarskom ili budimpeštanskom, to nije moje i svi moji romani su vezani za Novi Sad i za Vojvodinu, a kultura mi je hibridna, delom mađarska, delom jugoslovenska i hrvatska, srpska i tako dalje.”
David ga je podsetio na jedan traumatičan datum, Peti oktobar koji se svake godine sve više zaboravlja, poput Dana Republike u Jugoslaviji, Dana mladosti… koji su nekad nešto značili. Danas mladi malo ili gotovo ništa ne znaju ni šta se događalo u Drugom svetskom ratu, nisu čuli za Staljina, misle da se II svetski rat vodio između Austro-Ugarske i ne znaju koga sa druge strane.

PETOG OKTOBRA NIJE SE DOGODILO NIŠTA NAROČITO. Analizirajući Peti oktobar, Vegel je jednom prilikom rekao da se nije dogodilo ništa naročito. U vezi toga ima i neke rečenice za utehu, ali najpre, mislim da se promenio svet i način eksploatacije drugog čoveka. Nekad su se borili samo da glasate za neku partiju ili za neku ideologiju. Danas to nije dovoljno, današnje vladajuće elite, ponekad i podsvesno (nisu oni obrazovani u tom smislu!) biju boj za ljudsku dušu, da vi budete potpuno njihov, da ne osećate da ste sluga zato što ste prisiljeni već što sami po sebi hoćete da budete sluge. To je danas zadatak i vlasti i medija i da bi vašu dušu osvojili ona treba da bude tabula rasa. Da zaboravite prošlost i uvek budete spremni da prihvatite novu prošlost koju proizvodi vlast. Inače, vlast stalno proizvdi novu prošlost. Da bi čovek bio sprema na to on mora da zaboravi svoju porodičnu istoriju i svoje iskustvo i tako vas oni uvode u virtuelni svet u kojem oni vladaju.
Kao način otpora i čuvanja duše, Vegel pominje sećanje na šezdesetosme prošlog veka. To se ne odnosi samo na Beograd nego na celu Evropu, jer je bila velika šansa evropske levice, ali je propala. Ono što je došlo posle toga, promena sistema, delom se oslanjalo na, uz obogaćenje ljudskim pravima i rušenje Berlinskog zida manje je bila šansa levice, a više liberalizma i mi smo živeli u liberalnoj utopiji. Srbija je imala specifično mesto. Dok je cela istočna Evropa prešla jednu kratku liberalnu fazu, Srbija je bila usamljeno ostrvo etnopopulizma i autoritarne države.
Vegel tvrdi da je američki predsednik Donald Tramp najveća nesreća za Evropu, naročito za Istočnu Evropu jer konzervira ono što je kod nas i u celoj Istočnoj Evropi najlošije, taj spoj feudalne ideologije i neoliberalne ekonomije.

INTELEKTUALCI NEPOUZDANI. Jedina moguća alternativa, kaže Vegel, je jedna leva pozicija. Da se društvo više orijentiše na socijalna pitanja, jer danas političke elite grade vlast na najsiromašnijima slojevima. Srednja klasa nije ni izrasla i oni koji jedva preživljavaju najviše glasaju za vlast. I mi pisci, intelektualci uopšte, treba da to podržimo, jer više nema hermetičke literature, osećam to na zapadu. Nema više hermetizma, već romani imaju jak politički i socijalni naboj. Pre ili posle i ovde će se književnici i intelektualci usmeriti ka tome. Drugo, obrazovanje da bude što bolje jer današnja vlast želi da što više srozava obrazovanje.
Filip David ističe da su intelektualci kvarljiva roba, pominje da je još 1927. godine Žilijen Benda (Izdaja intelektualaca) pisao o tome, da su odigrali vrlo sramnu ulogu i da ni danasne može da se govori o tome da su se mnogi opametili, nego da uvek postoji manjina koja pokušava da nešto uradi. Vegel kod intelektualaca uviđa dve greške. Najpre 1989. ili 1990. godine kada su se priključili nacionalističkoj struji. Zbog čega? Svi mi nosimo nešto narcisoidno. U socijalizmu smo značili nešto a kada se promenio sistem, više ništa nismo značili. I mnogi su se odjednom priključili nacionalistima kako bi sačuvali stari uticaj. Ne govorim samo o klasičnim salonskim nacionalistima, već i o onima koji su bili za marksizam i odjednom su prešli… Nekad je to bila i simulacija. To je prva zamka. Ovi sada su u žalosnoj situaciji: deset-petnaest godina su propagirali nacionalizam, a sada gledaju kako nacija beži u inostranstvo. Takvi nisu bili potrebni ni Slobodanu Miloševiću, a danas ne trebaju ni Aleksandru Vučiću. Upali su u sopstvenu zamku i oni nisu više važni u društvu. Maskote su, privesci.
Pre ili posle, kaže Vegel moramo da se suočimo sa intelektualcima koji su u tranziciji obećali raj i slobodu, sa najboljim namerama. Mislili su da će kapitalizam, slobodno tržište, parlamentarni sistem doneti nešto dobro. Neoliberalni kapitalizam imao je zadršku prema nacionalizmu, ali on u ovim istočnim zemljama direktno vodi u autokratski sistem. Njega i dan-danas forsira i Evropska unija, tako da i prema toj zajednici treba da imamo kritički stav. Mnogo toga treba pozdraviti kod EU – zakone, ljudska prava…

OPOZICIJA. David napominje da snažniji deo opozicije u Srbiji pokušava da Vučića ruši desnom retorikom, da budu više desni od njega iako je on majstor demagogije. Vegel je saglasan da većina opozicije hoće da obiđe Vučića sa desne strane, gde je on majstor. Nikad, što i njemu odgovara, to je apsurdan posao i opozicija u Srbiji će zato biti ponovo poražena.
Oni misle da je tu širok put: ne damo Kosovo, ne damo ovo, ne damo ono, ponovo mit nacionalne države. Ako ćemo ikad imati dobru opozicija moraće da bude liberalna, socijalna i levica. Evo i u SAD protiv Trampa sve više je napada i kritike sa leve strane, u Evropi isto, shvatajući da nas krajnja desnica vodi u pakao. Zamislite, u Americi sad govore o socijalizmu, jedan od kandidata Demokratske partije, što je za njih tamo apsurd.
Govoreći o stvaranju nacionalnih država u Evropi i posebno u Srbiji gde je veliki procenat (1/3) nesrpskog stanovništva prema Davidu je nezamisliv, a Vegel dodaje da je to odgovor ovdašnje elite na globalizam. Za Srbiju je problem što se stvara nova klasa. Srbija je za internacionalni kapitalizam (Kinezi, Rusi, Nemci…), ali mislim da će doći vreme kada će se nacionalna oligarhija pobuniti i već se tiho i unutar naprednjaka čuje da stranci dobijaju velike subvencije, a mi ništa. Ne znam hoće li ih vlada pomiriti, ali onda dolazi drugi sukob: nova klasa želi nacionalizam, ali strogo kontrolisani jer oni nisu nacionalisti. Kapitalu smeta nacionalizam. Oni bi hteli da bude nacionalizma da bi to ojačalo državni autoritet, ali samo tri kilograma nacionalizma, nikako četiri! Vlada igra na obe karte i moraće jednom da odluči. Mislim da zato Vučić pokazuje dosta nesigurnosti jer ne moženi on da se odluči.
Inače, nacionalizam nije uspeo da kontroliše ni Milošević, ni Horti to nije uspeo u Mađarskoj mada je imao ogroman autoritet. Nacionalisti su kao kad se Dunav izlije. Na jednom mestu će da probije.
Politički prostor u Srbiji je dosta zatvoren i sada imamo da su demokrate sa Dverima. Ali, ima prostora i ako je u Srbiji nešto vredno to su kolumnisti u novinama (Vreme, NIN, Danas…), kao što ih ima i u zapadnoevropskim i američkim listovima koji su mnogo bolji od političara i koji tačno znaju šta se događa i u Mađarskoj, i u Slovačkoj i u Rumuniji i u Srbiji.
Voleo bih da su u Srbiji najbolji književnici, ali nažalost nisu. Nova klasa u očaju često u pomoć poziva ultra-desničare. To se desilo u Nemačkoj kada su Krupp i drugi industrijalci dali velike pare da se ukinu sindikti i ultradesna partija je pobedila. Hitler je kasnije poražen, ali Krupp i ostali su postali pošteni građani Nemačke.
Dok oligarhija ne dobije histeriju i ne podrži ultra-desnicu moguće je sačuvati mir. U protivnom dolazi fašizam. On je tu, ali ne znamo kakvo ime da mu damo, neofašizam, hibridni sistem koji s polja ima dekorativni višepartijski sistem, ali moguće je da od farse postane tragedija.
Nezavisni intelektualci nemaju tenkove, ali ni oni nisu baš jaki. Ne treba da verujemo u njihov mit, da su jači i nepobedivi. I među njima ima i slabosti i sukoba. Jedna prosvećena intelektualna elita treba tek da izraste u Srbiji. Tanka je, ali će da izraste. Pa i one prodane duše žele da su nezavisne. Svi imaju neku nostalgiju i ona može da ih promeni. Ne treba biti baš pesimista, kaže Vegel.

Priča o Petom oktobru poklopila se i s datumom stradanja dubrovačkog pesnika Milana Milišića (1991), a na kraju je i profesor FDU Nenad Prokić upitao Vegela – ne čini li mu se da smo svi mi kao Šandor Marai, jer mu nije bilo žao ni kuće srušene u Budimu nego se gadio ljudi. Nacisti, komunisti, neoliberali, etnopopulisti – Šandoru uvek isto. Nadam se da se nećemo ubiti kao on, ali nalazim dosta sličnosti, kaže Prokić. Veliki sam maraijevac. On je pobegao od Rakošijevog sistema i živeo je u Americi i bio žigosan. I posle promene sistema partija koja je bila sve desnija htela ga je, počeli su da ga čitaju, ali kad su videli šta piše odbacili su ga. Govorio je da je mađarska desnica najsramnije nešto, na ulici su ubijali Jevreje… Marai je verovao da nema budućnosti ako socijalizam nešto ne nauči odkapitalizma a kapitalizam nešto od socijalizma i da treba napraviti sintezu to dvoje. Nije dozvolio da mu se u Mađarskoj štampaju knjige dok je ruska vojska tamo i to napisao usvom testamentu. Nažalost izvršio je samoubistvo samo tri meseca pre nego što se ruska vojska izašla iz Mađarske.

Info GDF