Mediji – slika mentalnih problema srpskog društva
Podsećajući na dva i po veka staru preporuku švedskog filozofa Petera Foškola svojoj vladi – da je bolje da dopusti građanima da slobodno pišu i slobodno govore nego da uzimaju oružje u ruke – profesor FPN Rade Veljanovski je, otvarajući tribinu o medijskoj slici Srbije, rekao je da je i francuska buržoaska revolucija trideset godina posle Foškola u svojoj deklaraciji o pravima čoveka i građanina zapisala prvi put u istoriji čovečanstva da je sloboda izražavanja ljudsko pravo. Od tada u toj političko-medijskoj filozofiji imamo, kaže Veljanovski, u svetskim razmerama da se to ljudsko pravo mpra smatrati kao jedno od najvažnijih u korpusu ljudskih prava jer se ni druga ljudska prava ne mogu ostvarivati ako nisu medijski posredovana… ,da davanje i primanja informacija mora da bude bez mešanja javne vlasti i bez obzira na granice.
Današnja medijska slika Srbije sumorna je i svakako je gora od svih prethodnih, pogotovo ako se uporedi vreme u kojima su mediji obavljali svoju funkciju. Bivša novinarka RTB/RTS Gordana Suša ističe prevelik broj medija danas u Srbiji (1.300) i saznanje da devedeset odsto njih unisono govore i koji lažu, što je postala legitimna stvar. Mi danas u Srbiji, kaže Suša, pored političkih tabloida imamo i televizijske tabloide, što nigde u
Evropi ne postoji. Može Pink da ima rijaliti program, ali ne može da ima informativni program. Kao što mediji imaju ulogu u demokratizaciji društva, oni isto tako imaju ulogu i u oduzimanju te demokratizacije. Ona tvrdi da je urušavnje malog broja nezavisnih medija obavljeno državnim projektom i da on traje još od 2012. godine i da joj je tužno da kaže da je više slobode u medijima bilo čak i u vreme Miloševića. Danas nemate ništa osim portala, tri nedeljnika i jednog niskotiražnog lista i jedne kablovske televizije, a koji su na meti, pre svega glavnog diktatora koji projektno uništava slobodu medija, mišljenja je Suša.
Bivši novinar Radio Beograda i BBC, Slobodan Stupar na pitanje ko drži srpsko medijsko ogledalo, kaže: Porodica Vučić, na čelu sa Aleksandrom, bratom Andrejem, ocem i majkom koju lično znam! I mislim da je ovo vreme mnogo gore nego vreme Slobodana Miloševića. Ono vreme je bilo strašno, a ovo današnje je farsično, kao jedna drama Dušana Kovačevića koja se ne igra na sceni nego u realnom životu, a likovi kao da su pobegli iz satira Domanovića, Kovačevića, Nušića". Stupar je naveo svež primer iz Leskovca gde je gradnačelnik tog grada otkupio sve primerke Blic-a, u kojem je bio jedan tekst protiv njega u tom listu. Pa zar nije u Gospođi ministarki; taj segment jako lepo obrađen još početkom XX veka. Apsolutna moć nad ljudima Vučiću je ideal, Gebelsovu literaturu ozbiljno je proučavao, a i sve naslednike Gebelsove. U Srbiji je imao uspeha do pre dve godine i mašinerija mu polako zakazuje, zamor materijala je prisutan, ni on se lično ne oseća dobro, te da se familija jako nakrala i motivacioni faktori nisu više na onom nivou koji je neophodan da bi totalitarizam sijao najjačim sjajem.
Govoreći o novinama, Stupar je rekao da su one neisplative. Jako se malo čitaju, mali su tiraži i malo je reklama. Opstaju jedino što je interes Aleksandra Vučića da postoje i na ovaj ili onaj način ipak utiču na javno mnjenje, posebno na one koji vole tabloide koji ih obaveštavaju ko je koga uštinuo za guzu ili koga ćemo da bacimo u katran i ulepimo ga perjem. Ti se mediji finansiraju na banditski način; apliciranjem gradu, opštini i državi i ako ste Vučićev medij računajte na lepe pare, s tim da se deo tog novca uplati na račun Srpske napredne stranke. I tako je u Beogradu, Nišu, Novom Sadu i Kragujevcu. Vučić je umoran i jako pritisnut i spolja i iznutra, ali se i dalje naslovne strane za tabloide prave u njegovom kabinetu. Stupar napominje da režim ne stvara nikakvu mogućnost razgovora, pregovora i dogovora u vezi oslobađanja medija i njegovom (Vučić) mirnom silasku sa
vlasti i da to neminovno vodi društvenim nemirima. Uz podsećanje da je sadašnjeg srpskog predsednika "postavio zapadi da će mu zapad pomoći da ode sa vlasti.
Naravno, o svemu bi trebalo pitati američkog ambasadora ili makar ljude iz CIA koji radeu američkom diplomatskom predstavništvu: dokle će oni tog momka da drže i kako mi treba da se ponašamo kada dođe do momenta kada on više ne bude prihvatljiv.
Problem je, tvrdi Stupar, da nemamo valjanu/nikakvu alternativu, jer kada On ode ostaje ledina i može da dođe do velike tuče za vlast.
Novinar u ovoj zemlji mora da bude psiho-fizički stabilan za ovaj posao. Naglašavam da mora bude mentalno i fizički snažan! (Suša). Ona je navela jedan primer iz vremena kada je iz Novog Sada izveštavala sa protesta (jogurt revolucija i nakon predaje izveštaja tadašnji direktor TV Beograd (Dušan Mitević) rekao joj je da u raport doda dve stvari: da je Vojislav Šešelj ludovao na tom mitingu i da je Olivera Vučo pevala nacionalističke
pesme. Odbila je. Direktor se naljutio, ali mu se posle Dnevnika javio dopisnik Stevan Čizmić koji je dopunio moj izveštaj po želji direktora. Ali, ubrzo se iz Pariza javlja Šešelj da demantuje svoje prisustvo u Novom Sadu i Olivera Katarina koja je otpevala samo Igrale se delije…. Čizmića su posle toga svi u Novom Sadu zavitlavali, imao je savest i – ubio se.
Na beogradskim trafikama (kijoscima) neko je smislio posebne štipaljke kako bi se na vidnim mestima kačili Alo i Informer, listovi koji hvale srpskog predsednika. Mediji su, kaže Stupar izvor mentalnih problema koje ovo društvo ima odavno u velikoj meri, aSuša je uz zaprepašćenje navela da je nedavno Javni servis (RTS) citirao tabloid
(Informer), a Veljanovski nedavnu izjavu vlasnika TV Pink da su oni režimska televizija, iako je zakon jasan – da elektronski mediji ne mogu da budu režimski.
Pored svega ove godine je iz budžeta za takozvano projektno sufinansiranje za ostvarivanje javnog interesa izdvojen 81 milion dinara, a 90 odsto su dobili režimski medij – Studio B i firme povezane sa njim, Informer, Alo, Dnevni telegraf, Srpski telegraf i drugi. Isto se desilo i prethodne godine, kada je, samo Informer 600 puta prekršio Kodeks
novinara Srbije i to samo za šest meseci.
Na kraju Veljanovski kaže da za usvajanje društvenog konsenzusa o ulozi i karakteru medijskog sistema da postoji nespremnost da se prihvate savremena stremljenja, iskustva i standardi , uprkos velikom angažovanju civilnog sektora i medijskih i novinarskih udruženja, da u Srbiji postoji započeta a nedovršena demokratska
transformacija medijskog sistema. Vlast želi da medije zadrži pod svojim uticajem ili da ih potpuno marginalizuje ako nema uticaj na njih.
Kao ključni problem spskog društva profesor FDU Nenad Prokić je pominje činjenicu da se materijal ne menja. Sve, kaže on, treba da dovedemo u pitanje, i Đilasa, i Đinđića, i Peti oktobar koji sada dolazi. Da vidimo da li je to jedan od imaginarnih datuma u srpskoj istoriji koji se nikada nije dogodio. Ne možemo da pronađemo čoveka koji će da nam govori o Petom oktobru a da ga ne mistifikuje, koji će ovde da nam priča kako je Đinđić sveta krava, a vidimo po izboru ljudi koje je on uzeo u svoju prvu vladu da je to od početka bilo osuđeno na propast. Izvinite, Đelić, Dinkić, Vesić… to je on birao. Pustite Vučića, šta mi imamo s njim, dajte da vidmo da li smemo ponovo da glasamo za one koji su ga (Vučića) doveli na vlast?! To je problem ovog društva, mnogo veći nego što je Vučić. Vučić je vođa fudbalskih navijača.
Info GDF
No Comments