Pitao sam se poslednjih decenija za čim zapravo to ljudi s naših prostora žale kad pominju Tita i Jugoslaviju, za čim to žale ljudi celog sveta kada se pomene čak i Hladni rat? Od koje je vrste ta nostalgija?

Sigurno ne misle da je to bila ideja raja, pouzdano ne žale za atomskim skloništima, kao što ni sutra neće žaliti za maskama koje ko zna da li sprečavaju koronu. Ne žale ni za komunističkim lagerima i nestašicama, neprobojnim granicama, terorom i regresijom i balsamovanim liderima, ne žale za komunističkim sivilom, kao ni za antikomunističkom histerijom. Njihov san sigurno nije da sve to vide obnovljeno, sva ta carstva i sultane, sve te pretnje i strahove.

Ono za čim žale je odredjeno stanje uma koje je postojalo nekad, a sad ga više nema. Žale za onim stanjem uma koje se tada smatralo normalnim i legitimnim: da narodi žive unutar istog političkog entiteta, a da nemaju nužno istu religiju, isti jezik, a ni istu istorijsku putanju. Žale za tim da odu kod suseda koji ne deli s njima sve to i da na miru u istinskom prijateljskom razgovoru bez opterećenja i predrasuda kao da čine neki prekršaj ili podvig – čestitaju jedan drugom različite praznike, da pojedu pritom drugačija jela i kolače, da nazdrave pićima koja nisu njihova, pod krovovima koji nisu kao njihovi, i da se nadju jedno drugom u svakoj potrebi bez opterećenja i predrasuda – koje im svako veče saopštavaju preko televizije i naredno jutro jutro opet u novinama.

Više je nego jasno da narodi koji praktikuju čak i značajne različitosti ne žive ništa bolje kad žive jedni bez drugih, jer etnička pripadnost, identitetska razularenost, religija ili rasa ne čine legitimne temelje za izgradnju nacija. Naprotiv, sužavaju ih do turobnih bankrota i nestanaka.

Tragedije koje su pogađale moju epohu bile su paradoksalne. Velikodušni ideali moje mladosti nestali su bez traga. Diskreditovani su univerzalnost, harmonični procvat prožimajućih kultura, konvergencija vrednosti i jednakost u ljudskom dostojanstvu. Usred sveopšte prisutne i izvikane globalizacije doživeli smo velika zatvaranja i zagledanosti u sopstveni pupak, većinska stanovništva nisu postala tolerantnija, već paradoksalno i grubo manje tolerantna – a usitnjavanjima izgleda da nema kraja. Rasparčavanje ima tendenciju da nikada ne prestane, iako je postalo jasno da nije nikakvo adekvatno rešenje. Danas je svako ko je drugačiji  potencijalni izdajnik. To je očigledni katastrofalni rezultat razbijanja celina gde narodi žive jedni pored drugih i jedni s drugima. Danas oni čak i kada su zajedno u istoj državi – žive sasvim odvojeni. Narodi, koji su apstrakcija, žive u odvojenosti koja sve samo nije apstraktna.

Svet pliva u posledicama konzervativnih revolucija tačerizma i reganizma. Desnica više ne oseća sramotu. Percepcija velikih zločina doživela je kolebanja. Ideje Bžežinskog ubiraju plodove svoje pobede. Misao Adama Smita, formulisana u XVIII veku, a prema kojoj bi svaka osoba trebalo da dela prema sopstvenim interesima i sebičnostima, jer svaka od tih sebičnosti ponaosob donosi korist celom društvu, danas je pretvorena u složenu i misterioznu operaciju koja nas dovodi do situacije da jedan procenat ljudi poseduje osamdeset procenata ukupnog svetskog bogatstva. To je ta “nevidljiva ruka” ili kako se to danas popularno zove “svetska zavera”. Taj termin najčešće zloupotrebljavaju oni kojima upravo ta nevidljiva ruka, negde velika a negde mala, omogućava svaku nečasnost, nekažnjeno ubistvo, kradju i prevaru, prevashodno nad svojim narodom. Pravilo je pritom da što su manji, to se više kriju iz prostački lažnog nacionalizma, kako bi u svom malom skučenom svetu koristili mrvice svetske pometnje i podlosti.

Na taj način, i kod nas, kao i u celom čovečanstvu se rastače društveno tkivo. Najsnažniji primer ohole sebičnosti smo doživeli od globalnog lidera, Sjedinjenih američkih država. Umesto da pomognu poraženom sovjetskom bloku, kao što su pomogli Evropi i Japanu posle Drugog svetskog rata, oni su se potrudili da ga raskomadaju, nasladjivali su se svojom pobedom, otimali bivše države sovjetskog bloka i pripajali ih svojem vojnom savezu. Smetnuli su s uma da je velokodušnost često najbolje rešenje. I upravo zato, jer su tretirali svoje dojučerašnje neprijatelje kao neprijatelje zauvek, suludo smatrajući da sve zemlje sveta treba da im budu saveznici ili štićenici – kažnjeni su nesposobnošću da očuvaju svoj moralni kredibilitet, koji je nekad bio ogroman, a sad ga nigde nema. Čak se i Evropa distancirala od njih takvih.

Nije svet zaboravio koliko mu je draga Amerika i koliko nam je potrebno sve što ona predstavlja i sve ono što je dala ostatku planete. Ali, sopstvenu ulogu arbitra su oni sami doveli u ćorsokak. Takvo delovanje je dovelo u krizu i epohalni evropski projekat ujedinjavanja. Evropa je od sopstvenog kolonijalizma svojevremeno ustuknula, napustila teritorije kojima je vladala, odmerivši pametno granice te dominacije. Amerika to nije uspešno obavila, pa je to imalo za posledicu i krizu unutar evropskih ujedinjavanja. Ni u Evropi lideri različitih nacija nisu hteli da se odreknu ni mrvice svog dela suvereniteta. To je u biti isto ono divljanje sebičnosti Homo sapiensa koje se dogadjalo tokom raspada Jugoslavije, prikriveno tobožnjom brigom za nacion. Amerika danas cicijaši, dok je Evropa krhka, hibridna gradjevina, a Jugoslavije više nema osim u našim nostalgijama.

Današnji svet želi profit bez troškova, to je ideal kojem današnji kapital uglavnom teži. Takvi uslovi su slični ropstvu. Nije možda daleko dan kada će se pojaviti antieksploatatorske jedinice. Jer drugog izbora neće biti. Ni kamere za nadzor tada neće biti od velike pomoći.

Nenad Prokić, član Saveta GDF