На годишњицу смрти

Piše: Milivoj Bešlin, istoričar

Ретко када се историја побрине да једном друштву приреди такву иронију, по заслузи. У данима када је националистичко-фашистички режим Слободана Милошевића изводио војне агресије на суседне и међународно признате Хрватске и Босну и Херцеговину и када су злочини првих раних месеци према Бошњацима у источној Босни имали већ све размере геноцида, у Београду је 20. октобра 1992. преминуо Коча Поповић. Отпор фашистичком рату у самој Србији био је мањински, али је постојао. Ипак, национал-фашизам је победио, реализовао своје злочине и агресивне циљеве. На дан када је Београд 1944. ослобођен од фашизма, у 1992. години, отишао је заувек човек који ће остати упамћен, уз Пеку Дапчевића, као отелотворење победе и кључни ослободилац престонице од фашизма. Отишао је у години када је свима који су имали довољно моралног и интелектуалног потенцијала било јасно да је југословенски антифашизам побеђен и да српски национализам, уз претходну подршку или лицемерна саопштења Запада (победника у Хладном рату), спроводи агенду чишћења и истребљења од националне и верске drugosti svuda gde je vojno mogao (ili mu je bilo dopušteno) da dosegne. Историјски пораз антифашизма у 1992. години био је очигледан. Победник над фашизмом (Београд, 1944) и човек који је сломио кичму, веровало се заувек, четничкој колаборацији и злочину (Калиновик, 1943), отишао је у легенду спроводи агенду чишћења и истребљења од националних и верске другости свуда где је војно могао (или му било допуштено) да досегне. Историјски пораз антифашизма у 1992. години био је очигледан. Победник над фашизмом (Београд, 1944) и човек који је сломио кичму, веровало се заувек, четничкој колаборацији и злочину (Калиновик, 1943), отишао је у легенду спроводи агенду чишћења и истребљења од националних и верске другости свуда где је војно могао (или му било допуштено) да досегне. Историјски пораз антифашизма у 1992. години био је очигледан. Победник над фашизмом (Београд, 1944) и човек који је сломио кичму, веровало се заувек, четничкој колаборацији и злочину (Калиновик, 1943), отишао је у легенду

Данашње поимање Коче Поповића у Србији и њеној култури сећања, није лишено бројних парадокса и контрадикција. У друштву тоталног негирања антифашизма, Коча није непожељна историјска личност, али је његов лик темељно ретуширан. Свуда присутна национализација антифашизма није заобишла ни интерпретације Коче Поповића. A on bi mogao biti „idealni antifašista” i po meri pervertiranog srpskog istorijskog revizionizma u čijim se temeljima nalazi vladajuća nacionalistička ideologija. Богаташки син, изданак престоничке грађанске класе, Србин по националности (мада не и по професији), дошао у сукоб са Титом, отишао са сцене као заговорник демократизације друштва итд. Због свега тога Коча је данас у Србији лишен својих темељних карактеристика и ретуширан до непрепознатљивости: најпре, србизиран и темељно прочишћен од револуционарног стажа и уверења, фактички лишен суштинских својстава југословенског антифашизма. Svojski su u tom prevrednovanju Koče Popovića dali doprinos i desno-nacionalistički i liberalno-centristički istorijski revizionizam. Tako su mogući paradoksi da u filmu velikog redatelja Gorana Markovića, Koča, stiče se utisak, postoji više uprkos nego zahvaljujući socijalizmu za koji se borio ili da nacionalisti u Beogradu ukidaju Zagrebačku ulicu i baš njoj daju ime oslobodioca Zagreba – Koče Popovića.

Константин-Коча Поповић рођен је 14. марта 1908. у Београду. Njegovi roditelji – majka Ruža, ćerka generala Stevana Zdravkovića, školovana u Beogradu i Parizu, i otac Aleksandar, industrijalac – imali su dva sina i pet kćeri. Били су материјално ситуирани и добро образовани: чињеница која је битно одредила Кочин живот. Godine 1912. odselili su se u Švajcarsku, gde je Koča, u Katoličkom samostanu u Ženevi i Lozani, završio osnovno školovanje. Почео је да пише (и мисли) на француском језику (касније је говорио још и немачки, енглески и шпански језик). Српски језик учио се по повратку из Швајцарске у Београд 1921. када се уписао у Другу мушку гимназију. Био је одличан ђак. После сазревања, у Сарајеву је 1927. завршио школу за резервне официре, а следеће године, отишао је у Париз на студије.

Koča Popović je upisao pravo, po želji porodice, koje ga nije zanimalo. Положио је испит прве године а затим прекинуо и окренуо се филозофији. Париз, тачније Сорбона, важна је детерминанта која је утицала на Кочин живот. Париско интелектуално и социјално окружење, као и почетак великих економских криза 1929–1930. стварају прве одговоре на друштвено-политичке проблеме. U Parizu otpočinje i njegova književna aktivnost. Prve radove objavljuje u beogradskom protonadrealističkom časopisu “50 u Evropi”. Један је од једанаесторице потписника манифестације „Позиције надреализма“, од 10. јануара 1931. године. Са Марком Ристићем пише и 26. маја 1931. објављује „Нацрт за једну феноменологију ирационалног“.

Коча Поповић завршава студије филозофије у Паризу (1932). После Француске одлази у Немачку, на шестомесечни боравак у Институту за социјална истраживања у Франкфурту, где се посвећује проучавању марксизма. У то време му је већ јасно каква опасност прети Европи од немачког фашизма. To ga je definitivno opredelilo ka beskompromisnom intelektualnom angažmanu u svrhu borbe protiv fašizma.

Са идејом борбеног антифашистичког ангажмана, Поповић се почетком 1933. враћа у Београд. Његов рад је био познат полицији и одмах бива ухапшен. Том приликом су му, заувек, одузети рукописи настали у Француској. Те године постаје члан КПЈ: „У тадашњим околностима у Француској постајем комуниста, опредељујем се за акцију у предвечерје Другог светског рата, доживљавајући све очигледно надирање фашизма као изазов на који нема другог одговора: морамо се тући“, рећи ће много касније новинару Александру Ненадовићу ( Разговори с Кочом). Када је ухапшен после пријема у КПЈ, иследник који је знао његову породичну ситуацију, питао га је: „Разумем њих, гологузане. Али, ти Поповићу, зашто се буниш кад имаш све? ” Солидарност и тежња за праведније друштво, чак и када последице неправилности нису лично осећале, нагонили су Кочу да се посвети антифашистичком и револуционарном ангажману.

Smatrao je da je fašizam „autentični proizvod“ određenog stanja kapitalizma u doba njegove opšte krize. Analizirajući doktrine fašističkih pokreta, Koča Popović je 1936. pisao da njih određuju terorizam, borbene formacije, antiparlamentarizam i socijalna demagogija, ukidanje svih ostalih partija, vladavina terora, totalitarna država. Karakteristikom fašizma, smatrao je i „pobunu protiv nauke“ kao idealnu pripremu za propovedanje rasizma, antisemitizma. Ironizirao je fašističko “pozivanje na Proviđenje kao odlučujući faktor u ljudskoj istoriji, kao savršenog overača ’politike svršenih činova’“, koja je značila ponovno uspostavljanje misticizma „kao isključive i svemoćne metode saznanja“. Pobuna protiv nauke, koja se „tako verno odslikava u lomačama knjiga“, odražava se u prosvetnoj politici fašističkih režima, u militarizaciji škola i omladine. Koča Popović je smatrao da fašistički sistemi, koje karakteriše uništavanje progresivnih snaga, borba protiv nauke, protiv demokratije i parlamentarizma, zatvoreni monopolistički sistemi kao sastavni delovi jedne nazadne politike, vide rešenje čitavog niza društvenih pitanja samo u ratu, odnosno da fašizam neminovno vodi u rat. Svaka sličnost sa našom sadašnjicom je namerna.

Od svih nadrealista, Koča je jedini ostvario ideal da sa literature pređe u direktnu akciju. Pošto je u Francuskoj, uoči Drugog svetskog rata, zaključio “moramo se tući”, bilo je logično da u julu 1937. ode u Španiju, u kojoj je plamteo rat između legalne vlade, tj. antifašističkih republikanskih snaga i frankističkih pobunjenika koje su uz podršku Hitlera i Musolinija činili: fašistička falanga, španski nacionalisti, konzervativni rojalisti i klerikalci. Rečima slavnog istoričara Erika Hobsbauma: Imali smo jednog neprijatelja – fašizam i jedno bojište – Španiju. Posle beogradskog, time je Koča Popović opisivao svoj drugi koncentrični krug antifašističkog angažmana.

U Španskoj republikanskoj vojsci bio je: običan borac, artiljerijski instruktor, oficir u bateriji, načelnik štaba artiljerijskog diviziona… Iz Španije se vratio februara 1939. i bio interniran u logor u Francuskoj, odakle su ga izvukli tamošnji prijatelji. Još neko vreme živeo je u Parizu. Svi oko njega primećivali su promenu koja se dogodila tokom ratovanja u Španiji. Iz Pariza, Koča Popović se vraća u Beograd septembra 1939. kao promenjen čovek, ubrzo prelazi u ilegalu. Uoči rata, dolazi do sukoba u ilegalnoj KPJ. Po nalogu partije, Koča Popović za partijski zbornik Književne sveske piše pamflet “Ratni ciljevi Dijalektičkog antibarbarusa”. U polemici sa Krležom i njegovim Pečatom, partija nije imala intelektualno zrelijeg polemičara – originalno, ubojito, ali bez dogmatizma i diskriminacije u pristupu.

Potkazan od jednog radnika, Koča Popović je uhapšen krajem 1940. godine. Tokom istrage bio je podvrgnut torturi. U trenutku beznađa pokušao je da u zatvoru izvrši samoubistvo. Posle šestomesečnog zatvora pušten je na slobodu. Zbog sumnje da je odao partijske tajne bio je isključen iz partije. Iako, pokazaće se privremeno, isključen, Koča Popović joj je bio potreban, naročito uoči ustanka: iz bogate građanske porodice, sa zapadnoevropskim, a ne sovjetskim iskustvom socijalizma, u Francuskoj postao levičar, odlično obrazovan, poznat u književnim krugovima Beograda, španski borac. Baš takav je bio potreban. I sam Koča, koji je kao rezervni oficir bio neposredni svedok sloma i rasula u aprilskom ratu 1941. a od tridesetih godina svestan opasnosti od fašizma, nije imao izbora i alternative. Njegov imperativ: “Moramo se tući” bio je imperativ i KPJ – uz onaj drugi, revolucionarni: “Nema povratka na staro”. Uoči ustanka, vraćen je u KPJ, a posle rata odluka o njegovom isključenju je i poništena (1951). Tako prirodno i “samoinicijativno” je i otišao u partizane. Bio je, najpre, običan borac i vodnik, da bi početkom avgusta 1941. postao komandant Posavskog partizanskog odreda.

Rat, koji je mrzeo, ipak je ostao ključna činjenica u životu Koče Popovića. Znao je za sve užase rata i svestan sveg zla fašizma. Jedan rat i jedan fašizam, onaj španski, već je imao u svom iskustvu. Kočin prezir prema ratu dobro je detektovao Vilijam Dikin, šef britanske misije pri Vrhovnom štabu: “Popović je usamljeni vuk, samotan čovek, s retkim trenucima neopreznosti. Imao je primese vojnog genija i mržnje prema ratu.” Jedan od Kočinih paradoksa je bila neminovnost borbenog suprotstavljanja fašizmu, maksima da se “moramo tući”, ali i potonji, ne bez ironije stav, “bežao sam kad god sam mogao”.

Presudne bitke partizanskog rata, od borbi u dolini Sutjeske i “samoinicijativna” odluka o proboju neprijateljskog obruča na Zelengori (1943), “pretvaranje katastrofe u trijumf mogu se ubrojiti u presudne bitke našeg narodnooslobodilačkog rata i revolucije”, pisao je njegov biograf Miloš Vuksanović. Tako je nastajala legenda i o Prvoj proleterskoj brigadi i o njenom briljantnom komandantu. Demistifikovaće je tvrdnjom da za vojnu genijalnost presudnog poteza nije zaslužan on, već njegov zamenik Danilo Lekić Španac, naredivši proboj kod Balinovca.

Koča Popović je postavljen za prvog komandanta Prve proleterske brigade koja je formirana decembra 1941. godine. “Tu se ostvarila vekovna želja velikih vojskovođa, da dobar komandant mora imati svoje dobre vojnike. Našli su se Koča Popović, umna glava sa bogatim iskustvom iz Španije i junaci – komunisti Prve proleterske brigade”, piše Vuksanović. Zajedno su prošli ratni pakao zbog koga će Koča Popović, posle svih državnih funkcija i počasti, u 77. godini života, napisati: “Glavno mi je u životu – Prva proleterska”. Sve posle 1945. smatrao je, bilo je “službovanje”.

U završnici rata, Koča Popović je bio komandant Prvog proleterskog korpusa, koji je imao velike uspehe, naročito u drvarskoj operaciji. U julu 1944. postavljen je za komandanta Glavnog štaba za Srbiju, a početkom 1945. za komandanta Druge armije koja je oslobodila Zagreb i pobedonosno završila operacije u Sloveniji. Oslobodilac Zagreba po kome se naziva ulica da bi se uklonila Zagrebačka u Beogradu. Još paradoksa u posthumnom životu Koče Popovića i nonsensi pervertiranog srpskog istorijskog revizionizma. Oslobođenjem Jugoslavije, ispisan je treći i poslednji koncentrični krug antifašističkog angažmana Koče Popovića.

Proslavljeni ratni komandant, Koča je 1945. postavljen na mesto načelnika Generalštaba. U vreme sukoba sa Zapadom zbog Trsta, pa sa Istokom, posle 1948, izazov nije bio mali. Trebalo je preoblikovati armiju za mirnodopska vremena u (post)ratnim uslovima. Brzo se pokazalo da opasnost od rata nije bila definitivno otklonjena. Tršćanska kriza i sukob sa Staljinom predstavljali su ozbiljnu pretnju miru. Na dužnosti načelnika Generalštaba Koča Popović je ostao sedam godina, do kraja januara 1953. godine. Ali to je već posao visokog državnog i partijskog funkcionera koji uz antifašizam počinje i svoj antistaljinistički i antiautoritarni angažman, a to je već neka druga priča. Bio je među retkima koji je Rezoluciju Informbiroa 1948. i raskid sa Staljinom dočekao sa olakšanjem.

U njegovu antifašističku etiku ulazilo je i to što je odbijao da učestvuje u obeležavanju raznih godišnjica iz NOB-a. Naročito posle poniženja koje je doživeo na tridesetoj godišnjici Sutjeske. Nije otišao u Rudo na proslavu godišnjice osnivanja Prve proleterske brigade. “Bio sam tamo kada je trebalo”, govorio je u svom stilu nepatvorene ironije. Reći će i Dolancu, prilikom poslednjeg susreta sa Titom, oktobra 1972: “Izađi, Tito i ja se znamo još sa Sutjeske”.

Paralelno sa interesovanjem za Koču Popovića već od 1980-ih, ali i posle 2000. išlo je i nastojanje da se on preda zaboravu. Nije uključen u knjigu Sto najznamenitijih Srba. Član SANU Pavle Ivić je to obrazložio činjenicom da je Koča Popović držao počasnu stražu mrtvom Titu. Koča Popović je o Titu, u razgovorima sa Aleksandrom Nenadovićem, rekao: “Bio sam i ostajem uveren da je on u našoj revoluciji bio nezamenljiv. Imao je sve odlike autentičnog vođe; sposobnost, odvažnost, odlučnost, dovitljivost. Na čelnoj poziciji niko mu, siguran sam, ne bi bio ravan. Bio je, da tako kažem, pravi vuk, ili ako hoćete kondotjer, što je, inače, njegova karakterna osobina”. Ako Koča i nije, u Sto najznamenitijih Srba (издавачи: САНУ и СПЦ) су уврштени фашистички владика Велимировић и нацистички шеф квислиншке управе Недић. Bez njih je i danas nezamisliv srpski nacionalistički panteon. Са Кочом Поповићем, морао је бити непомирљив.

 

izvr: nomad.ba