MUSTAFIĆ: POLITIČARIMA ZAKONOM ZABRANITI DA NEGIRAJU ZLOČINE

U BIH je i dalje moguć rat mnogo većeg intenziteta od onog iz devedesetih godina prošlog vijeka. Imamo državno Predsjedništvo u kome su tri člana plaćena da ruše tu državu. BiH je leš koji na kisiku održava međunarodna zajednica i pomirenje je nemoguća misija dok ne dođe nova generacija političara. Mi tamo nećemo imati mira sve dok se Beograd i Zagreb ne demokratizuju, kaže Mustafić

U organizaciji ZDF Srbije i agencije Sense u četvrtak (28.novembra) je u Kombank dvorani (bivši Dom sindikata) održana tribina na temu “Da li populisti mogu da nas izvedu iz ratnog narativa?” U najavi skupa rečeno je da smo proteklih nekoliko godina svedoci pogoršanih odnosa u regionu i sve većeg porasta nacionalističkog diskursa, a o tome da li je ratni narativ u funkciji očuvanja vlasti, ili je dokaz da ideologija koja je dovela do ratova 90-ih nigde nije napuštena ili je u pitanju i jedno i drugo, govorili su Mirko Klarin, autor narativa TC Sense, Dejan Jović, profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, Dino Mustafić, sarajevski reditelj i javni zagovarač REKOM-a i Srđan Milošević, istoričar iz Instituta za noviju istoriju Srbije.

Mirko Klarin, Dino Mustafić, Dejan Jović, Srđan Milošević, tribina SENSE, panel

Mirko Klarin, Dino Mustafić, Dejan Jović, Srđan Milošević na tribini SENSE – CTP o ratnim zločinima

 

Predstavljajući ogromnu arhivu, više od deset hiljada tekstova objavljenih tokom rada Tribunala za bivšu Jugoslaviju u Hagu, Klarin je rekao da su u SENSE napravili i 722 televizijske emisije sa 346 sati snimljenog materijala i da je sve to dostupno na Internetu. Centar za tranzicijsku pravdu otvoren je pre dve godine u Puli i sakupio je informacije o “Oluji”, genocidu u Srebrenici, zatiranju istorije i sećanja, gde je podrobno obrađeno rušenje Dubrovnika, Vijećnice u Sarajevu, mostarskog Starog mosta, slučaj Ahmići i Kosovo (1998-1999) – istraga, rekonstrukcija i procesuiranje zločina u bivšoj južnoj srpskoj pokrajini.

Ne skrivajući setu, Klarin je kazao da je “u zgradi u neposrednoj blizini” (Borba) pre trideset godina, predskazujući sebi ono čime će da se bavi punih 28 godina, napisao tekst pod naslovom “Nirnberg sada”. “U Srbiji su, tri do pet godina pre rata, u svim medijima osim u Borbi, oživljavani ratni narativi, nuklearni reaktori negativnih emocija u službi rušenja sistema i osvajanja vlasti”, rekao je Klarin.

Prikazano je nekoliko inserata iz rada Tribunala, među kojima i kraći prikaz svedočenja Anta Markovića u procesu protiv Slobodana Miloševića. Na Markovićevu tvrdnju da je JNA granatirala Dubrovnik, Milošević odgovara “Ko bi bio lud da gađa Dubrovnik!”

Kao veliki zagovarač REKOM (Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenim na teritoriji nekadašnje SFRJ od 1. januara 1991. do 31. decembra 2001. godine), Mustafić kaže da je to bio “civilizacijski pomak, nekoliko puta blizu…”, ali da su ga ignorisale/kočile političke elite na svim stranama. On je pomenuo i propagandu koja je, pre svega od srpskih medija, političkih elita i ličnosti iz javnog života, pratila, kako je rekao, prvi veliki masakr na šetalištu u ulici Vase Miskina za koji su mediji u Srbiji tvrdili da nisu u pitanju granate nego da se radilo o – nagaznim minama. “Svaka zemlja je slučaj za sebe, a u Bosni (i drugim bivšim jugoslavenskim zemljama) novom memorijalizacijom zatiru se činjenice iz bliže prošlosti”, istakao je Mustafić i naveo da je u Banja Luci nedavno, pored partizanskih boraca i Veselina Masleše, podignut i spomenik Nikoli Koljeviću!

Profesor Jović ima specifičan pogled, tvrdeći da nije moguć “univerzalni narativ”, i da nije siguran da li je to i poželjno. On ne spori da na svim stranama pravdaju zločince i unižavaju žrtve i da u tom pogledu vidi tri sfere: pravne odluke, političke odluke i akademsku sferu. “Ako je neko presudio, to ne obavezuje ni političku ni akademsku sferu, a mi kao slobodni građani treba da prosuđujemo”, veli Jović. Podržavajući zagrebačkog profesora “u većini”, istoričar Srđan Milošević kaže da političare “ipak treba da obavezuju odluke Haškog tribunala”, dodajući “na neki način”. On je saglasan sa Jovićevom tvrdnjom da takve odluke ne obavezuju akademsku javnost i naveo primer/stav Dobrice Ćosića koji je jednom prilikom rekao da su srpski policajci koji su bili na Kosovu nešto najgore, ali da je on srpski pisac i da ga zanima samo sudbina njegovog naroda. Milošević navodi da ne postoji “aparat kojim bismo sve povezali”, Bio je, kaže, Jasenovac, bila je “handžar divizija” i “najdalje možemo da dobacimo do nekog konsenzusa – da možemo da razgovaramo”.

Mustafić je direktniji, predlaže da se u BiH donese zakon koji bi političarima (za)branio da negiraju zločine i da se u slučaju Bosne radi o civilizacijskoj uvredi žrtava. Profesor Jović primećuje veliki broj amatera (“ništa ne čitaju, ali sve znaju”), veoma prisutnih na društvenim mrežama ali još veći problem (od individualnog negiranja) “zbog nametanja diskursa većine koji se natura svima”. Ipak, kaže Jović, svako ko zagovara nasilje ili ga podstiče – treba da bude kažnjen.

Sarajevski reditelj ne skriva pesimizam kada se radi o njegovoj zemlji. “Mi živimo u jednoj disfunkcionalnoj državi u kojoj se sve više ugrožava krhki mir. Tvrdim da je u  BIH i dalje moguć rat mnogo većeg intenziteta od onog iz devedesetih godina prošlog vijeka. Imamo državno Predsjedništvo u kome su tri člana plaćena da ruše tu državu. BiH je leš koji na kisiku održava međunarodna zajednica i pomirenje je nemoguća misija dok ne dođe nova generacija političara. Mi tamo nećemo da imati mira sve dok se Beograd  i Zagreb ne demokratizuju”.

Jović je ponovio nedavni stav Jelene Milić (Centar za evroatlantske studije Beograd) koja je izjavila da je Srbija “odslužila svoje” (misleći pre svega na haške presude) i Milana Podunavca, profesora FPN koji govori o “restauraciji političkog sistema”. Profesor Jović je na kraju malo zbunio publiku tvrdnjom da bi slovenačko otcepljenje (i priznanje) “bez bombardovanje Dubrovnika i Vukovara (što je Tuđmanu odgovarala zbog osamostaljenja Hrvatske) završilo – kao katalonsko”. Sic!

Dragan Banjac