OD EKSTREMNE PROŠLOSTI DO EKSTREMNE BUDUĆNOSTI

Elite ne upravljaju narodom nego gomilom i taj pojam gomile jeste sastavljen kao socijalni fenomen od anonimnih pojedinaca koji, utapajući se u tu masu, i samo postaju amorfni deo nje

Subotnja tribina FP i GDF “Hitler iz našeg dokaka” slučajno je održana na praznik s kojim , kako je rekao Rade Veljanovski nema baš neku vezu osim što se održavaju subotom i što u tim razgovorima “poklanjamo pažnju miru i razumu umesto ludilu i sukobima”, kazao je Veljanovski najavljujući goste, istoričare – Branku Prpu i Milivoja Bešlina. “Hitler iz našeg sokaka, metafora ili stvarnost? Prošlo je tačno četrdesetpet godina kada je napravljena simpatična satirično-humoristična ratna drama na ovu temu, snimljen je i film koji je uspešno prikazivan i u Jugoslaviji, film Vladimira Tadeja. Govorio je o siromašnom skromnom, neuglednom seljaku, fokldojčeru iz Banata koji je kada su nemački okupatori stigli postao važan (ili je makar on mislio da je važan) pa je počeo da maltretira svoje dojučerašnje komšije, a kako je bio kukavica strahovao je da će ga uputiti na istočni front.

“Fašizam, nacizam, desnica, ultradesnica, radikalna desnica, ekstremna desnica, pojmovi koji se ne mogu razdvojiti. Fašisti i nacisti uvek su desničari koji i ne moraju da budu fašisti i nacisti ali čim su desničari na tom su opasnom putu i praktično u predvorju nacizma i fašizma. Desnica kao pojam nastaje u vreme kada su, prema predanju, u francuskom Parlamentu, u vreme Francuske buržoaske revolucije ‘poražene snage’ sedele na desnoj strani. To su bili ljudi koji su se odupirali neminovnim promenama, koji nisu shvatili da vreme donosi nešto drugo i da se društveni odnosi moraju menjati. Bili su konzervativni, tradicionalni, monarhisti i jako im je smetala ideja: sloboda jednakost i bratstvo i nisu mogli da je prihvate, pri čemu im je najviše smetala ideja jadnakosti. Bili su zatočenici stava da ljudi nisu jednaki, što i danas traje u ideologiji ekstremne desnice.

Najcrnja propaganda

             Branka Prpa

Branka Prpa je mišljenja da se gotovo svi atributi (fašizam, nacizam, desnica, ultradesnica, radikalna desnica, ekstremna desnica…) prepoznaju danas u srpskom društvu. “Desnica može da podrazumeva konzervativna politička mišljenja i političke prakse, ali nije rasistička i može da bude deo lieralne ideologije koja poštuje prava pojedinca i ima individualističku filozofiju liberalizma. Ekstremna desnica je antiindividualistička i antihumanistička. Ona počiva na principu koju je Bakunjin lepo sričio u rečenici ‘Neću da budem ja, hoću da budem mi’. E to MI jeste izvor svih totalitarnih ideja XX veka. Elite ne upravljaju narodom nego gomilom i taj pojam gomile jeste sastavljen kao socijalni fenomen od anonimnih pojedinaca koji, utapajući se u tu masu, i samo postaju amorfni deo nje. To smo mogli da vidimo krajem XX veka, kako zapravo gomila sa elitom definiše nove nacionalne ciljeve i ulazi u jedno od najgorih razdoblja u srpskoj istoriji”. Prpa je pomenula i “ono Hobsovo – da je prirodno stanje čoveka – stanje rata!” To je stanje u kojem se individua koja se boji smrti i bori za opstanak preplašena, usamljena i očajna. To stanje rata kao prirodno stanje postalo je stanje srpske mitologeme XX veka i sa kraćim periodima mira uvek se ulazi u istu ideološku matricu i isti politički cilj. To su elementi jedne političke tradicije koji su inkorporirani u našu sadašnjost koja nosi ekstremnu budućnost”. Dakle, kaže Prpa, mi smo imali eksremnu prošlost vrlo nedavno a sada, što sad prepoznajemo, mi idemo u ekstremnu budućnost. Građani su upravo preko ove sprave (televizija – prim. a.) zasuti najcrnjom propagandom, i to u kontinuitetu! I to je mnogo gore nego u Miloševićevo (Slobodan – p.a.) vreme, a ima tu i novih, kako što je nekakav Sputnjik u kome jedna vrsta propagande huškačke politike stvarno zastrašujuća. Govor mržnje, vređanje drugih naroda, njihovih kutura i religija prisutno je u javnosti kao što je to bilo nekad. Mi smo posle trideset godina ponovo na onom što je bio Beogradski klub i to je zastrašujući bilans onog što je naša recentna prošlost i koje će, nažalost izaći i ta ekstremna budućnost”.

Normalizacija fašizma

“Mi smo ovde ispod logoa organizacije koja je pre nekoliko dana protivzakonito izbaćena iz svojih prostorija i zaista govorimo o nekakvim manifestacijama koje mogu imati fašistička obeležja! Kada govorimo o fašizmu moramo da pravimo razliku između onoga što je ideologija i onoga što je državni poredak. Osnov svakog fašizma je ono što je ključ razumevanja i ovog našeg fašizma (iz našeg sokaka) je, zapravo, nacionalizam. Te dve ideologije ne treba izjednačavati”, kaže Bešlin, “ali nacionalizam kao ideologija jeste osnov svakog fašizma, koji je nacionalizam koji je došao do krajnjeg ishodišta. Ovog trenutka mi imamo posla, ne toliko sa podržavaocima ovog našeg ‘seljačkog fašizma, koliko sa posmatračima. Srbija je država koja živi nacionalizam kao vladajuću ideologiju evo tri decenije i to je normalizacija fašizma. Onog trenutka kada je u ovom društvu antifašizam postao sporan i osporen tada se desila normalizacija fašizma.

Bešlin ističe da je SANU usred rata, u saradnji sa Srpskom pravoslavnom crkvom objavljivala listu sto najznačajnijih Srba “i u tom  Zborniku nema mesta za Koču Popovića, oslobodioca Beograda, utemeljita jugoslovenske diplomatije i nadrealizma i potpredsednika države, ali ima mesta za MIlana Nedića i za jednu krajnje romansiranu biografiju. I to sve moralo je da završi u sveobuhvatnom istorijskom porazu ovog (srpskog) društva.

Teritorije, teritorije…

          Rade Veljanovski

“Hitler problem teritorija pominje 1924. godine kada žali za Južnim Tirolom koji je njegova domovina (Austrija) izgubila posle I svetskog rata jer je Versasjkim dogovorom pripao Italiji, i u “Majn kampu”, za koji se do kraja II svetskog rata nije znalo (1945), kada ga je pronašao jedan američki oficir, on razrađuje tezu kako je jedna nacija “iznad svih nacija” i da treba da se razvija i teritorija koja joj nije dovoljna. “Što se tiče prolivanja krvi”, kaže Veljanovski, “sećam se razgovora Slobodana Miloševića sa Joškom Fišerom, koji mu je rekao: “Ja mogu da podnesem smrt, mnogo smrti, ali vi ne možete”. On je, kaže Vejanovski svestan da je Fišer civilizovan čovek i da ne želi da dupusti smrt, ali Milošević može, i pritom nije mislio ni na svoju smrt ni na smrt iz svoje najbliže okoline, ali sve iznad toga, smrt Srba, Hrvata, Albanaca, Bošnjaka… to ga nije naročito uzbuđivalo.

“Kada se govori o Kosovu – govori se o teritoriji i njen problem što je vertikala ovog prostora najjednostavnije može da se sublimiše rečenicom: Nit manjeg naroda, nit većeg megalomana! Od Soluna, pa nadalje, pa grafiti u Knez Mihailovoj ‘Srbija do Tokija’ i neko je dodao ‘Srbija do kosmosa’. Ta vrsta megalomanskog projekta je projekat elita, koje još sanjaju carske snove Dušanove (car – p.a.) i da stigneš do Polopenoza… Srbije je tamo gde su srpski grobovi”, kaže Branka Prpa, kao zastava na mesecu, otprilike.

Prpa je pomenula (i sledila šezdesetak prisutnih) da Jovan Dučić u Zabavniku 1918. piše članak u kojem kaže: “Zadatak Srpkinja je da rađaju sinove za oltar Otadžbine i daju zemlji večito žednoj krvi i junaka”. Kada sam to pročitala kaže Prpa, bio mi je jasan i Milošević i sve što se dešava. I to su užasno uznemiravajuće činjenice.

Srbi najugroženiji u Srbiji i Republici Srpskoj

                      Milivoj Bešlin

Bešlin, u smislu pominjana Miloševića navodi reči jednog španskog generala koji je svojevremen uzviknuo “Živela smrt!”.

To jeste glorifikacija smrti i temelj svakog fašizma. U njegovim temeljima je narativ o ugroženosti i kada zamo istoriju Trećeg rajha i istoriju nemačkog nacizma (i italijanskog) to jeste taj narativ o ugroženosti naroda, nacije i kada danas vidite gde su Srbi sve ugroženi po mišljenju aktuelnog režima i njegovih medija onda vidite da su ugroženi svuda osim u Srbiji. Ali, ako pogledate ekonomske parametre i iseljavanja i društvene parametre onda vidite da su Srbi najugroženiji u Srbiji pod Aleksandrom Vučićem i u manjem bh entitetu pod Miloradom Dodikom. Bešlin kaže da priča o ugroženosti nije počela osamdesetih godina kada su Srbi otvorili nacionalno pitanje kao teritorijalno pitanje. Oni, šezdesetih godina otvoreno govore da četrdeset odsto srpske nacije živi “u okupaciji” i onda se vidi da oni ni Srbiju ne smatraju slobodnu, nego samo užu Srbiju i Srbe u Vojvodini su smatrali neravnopravnim i ugroženima. Tako, zapravo, dolazimo do rata i ako danas pogledate šta je osnov pregovora Beograda i Prištine (Vučić-Tači) to nije pitanje ljudskih, građanskih i manjinskih prava, ili kulturnih nego je to ponovo srpsko teritorijalno pitanje. Želi se razgraničenje u čijoj osnovi je fašizam, da ne možete da živite s onim drugim i da treba za sva vremena da se razgraničite s njim.

Srbizacija Crne Gore

“Ključni problem onog što izaziva sukobe jeste nedostatak socijalne inteligencije”, kaže Prpa govoreći o segmentu o najnovijim događanjima u Crnoj Gori. “Ja ne mogu ostvariti svoje pravo nego na način da drugome oduzmem to pravo”. Ono što se dešava u Crnoj Gori je zaista zastrašujuće, upravo zbog ove osnovne premise – ja tražim svoja prava tako što tebe lišavam tvojih prava! Negiram postojanje crnogorske države i negiram postojanje crnogorske nacije. Na taj način se posve sigurno ide u sukob! Ulazak Crkve na direktan način u politiku zasnovan na zameni teza. Dakle, ja se borim da sačuvam svetinje a zapravo ulazim u sukob zbog imovinsko-pravnog odnosa sa cnogorskom državom, a ovi što idu iza ovih u mantijama znaju takođe da se ne bore za svetinje nego za ideju da Crna Gora bude srpska Crna Gora. Taj bjelaško-zeleneški sukob u Crnoj Gori koji traje sto godina kojem je nažalost kumovala Jugoslavija jer se odlukom Podgoričke skupštine Crna Gora – da bi ušla u Jugoslaviju – pripojila Srbiji, i ta vrsta sukoba je razdirala crnogorsko društvo poslednjih stotinu godina. U II svetskom ratu se iskazala kroz krvavi sukob partizanskog i četničkog dela Crne Gore. U celoj priči Srbija nije neutralna, odakle idu pretenzije, huškanja i nekog učestvovanja u celoj priči i to sve jako liči na rane devedesete i tako zvanog događanja naroda…

Ideja je srbiziranje Crne Gore i njeno vraćanje u držvni okvir sa Srbijom, kaže Bešlin, koji je naveo da je u jednom svom radu pobrojao koliko je bilo negativnih (25-27) atributa na avnojevske granice republika unutar Jugoslavije, pa su one bile antisrpske, aproksimativne, neistorijske… I kada je započela rat Srbije je učinila sve da te granice poništi i izbriše, i 1990. godine Srbija je ostala bez svoje avnojevske granice. Šta danas Srbija radi? Pokušava da sačuva svoju avnojevsku granicu. To je suština bitke za teritorije i rat se nekako uvek vrati kući. Bešlin je apostrofirao i “zverinjak na kioscima” koji, kako reče nigde u svetu ne postoji i cilj toga je “pravljenje fame oko ugroženosti srpstva i potrebi da se Srbi brane”. Mi živimo u uslovima neobjavljenog ratnog stanja sa čitavim okruženjem, rekao je Bešlin.

Grešni intelektualci

O odgovornosti intelektualne elite i suočavanjem sa prošlošću, Prpa kaže da su ratni fundament rata u Jugoslaviji – dali istoričari. “Ne smemo zaboraviti jednog Ekmečića (Milorad – p.a.) i kongres intelektualaca koji je on organizovao nekoliko dana pre rata u BiH. Taj isti Ekmečić koji je posle prebegao u Srbiju izgovorio je jednu rečenicu (RTS) da on predviđa da je cifra od milion mrtvih dovoljna da se ta cela stvar završi, otprilike s tom brojkom. Njemu se u tom ratohuškačkom smislu pridružila gomila istoričara i tad je počelo nešto što mi današnji istoričari imamo kao ‘donkihotovski sukob’ – paraistoričari, paranauka, šarlatanstvo neviđenih razmera koje je još više utemeljila takozvana feljtonistika ljubitelja istorije po novinama kao što je Politika, i što bi rekla Hana Arent radi se ‘o vrlo delikatnoj razlici između istine i laži’. Suštinski problem srpske, srbijanske politike, je problem orijentacije i intelektualce možemo da pratimo na toj klackalici. Nisu svi podržavali Miloševića…

Profesor FDU Nenad Prokić je upitao u koju svrhu to nacionalisti čine. Oni to čine u svrhu kulovske, bezobzirne pljačke i jedino je Rusija samu sebe više opljačkala od Srbije, a to onda postavlja pitanje da li su oni uopšte nacionalisti. Oni ne podnse Srbiju na zapadu samo zato što tamo neće moći da pljačkaju i dobro se osećaju na istoku gde to može da se radi mnogo uspešnije.

D.B.