ZAJEDNICA JUŽNIH SLOVENA OSTAJE SAMO U SEĆANJIMA
Dva puta smo se rastali u krvi i mislim da nema potrebe da eksperimentiramo po treći put na način da moramo živjeti u istoj državi, ali svim silama se zalažem da živimo kao normalni ljudi, kaže Hrvoje Klasić
Jesu li razgovori i svako pitanje o bilo kakvoj obnovi Jugoslavije za dosta njenih bivših stanovnika iznenađujući, da li to mnoge razdražuje i ljuti ili se to definitivno smatra neumsenim razgovorima i pitanjima? Dilemu je na tribini FP i GDF postavio profesor i potpredsednik GDF Rade Veljanovski, navodeći da to “posle svega što se dogodilo” više ne može da bude deo javnog diskursa, uz napomenu da nije malo onih “koji jedva čekaju da se takvo pitanje postavi i da kod njih zatrepere uspomene na veći deo života provedenog u bivšoj državi ili im se obnovi sećanje na ono što je, po nekim pokazateljima, bilo bolje nego danas”.
Veljanovski je, najavljujući goste, Hrvoja Klasića, povijesničara iz Zagreba i njegovog novosadskog kolegu Milivoja Bešlina rekao da će ih s tim upitom verovatno “dovesti u neugodnu situaciju” i zapitao da li je “nešto moguće u budućnosti”, s obzirom da su se pojmovi “južni Sloveni”, “jugoslovenstvo” i “Jugoslavija” pominjali ceo vek, da je ta zajednička zemlja trajala sedamdeset i nešto više godina, a da je skoro tri decenije nema. Želja južnoslovenskih naroda za oslobođenjem i ujedinjenjem nije uvek bila “ujednačeno artikulisana”, kazao je Veljanovski i naglasio da je prvi dokument “protiv Austro-Ugarske a za zajedništvo sa Srbijom usvojila organizacija “Hrvatska straža”, leta 1914. godine u Buenos Ajresu.
Rade Veljanovski, Hrvoje Klasić, Milivoj Bešlin na tribini o Jugoslaviji (Foto: GDF)
O bojama i nijansama
Klasić je za korigovanje naslova i pita – da li je Jugoslavija moguća? “Ovdje smo nešto čuli i o uspomenama, lijepo je imati uspomene, ali kao povijesničari, kao znanstvenici, uzimamo u obzir uspomene, ali treba da uzimamo i neke druge stvari, i uspomene onih koji nemaju baš lijepo sjećanje. Po meni, Jugoslavija ne bi smjela postati dogma, svakako ne bi trebala postati stigma i, ključno, ne bi trebala biti tabu”.
Prisetio se nedavnog učešća u žiriju za jednu nagradu i tom prilikom čuo od jednog građanina BiH da građani “na ovim našim prostorima ne raspoznaju boje, a kamoli nijanse”. I odnos prema Jugoslaviji odgovara tom pristupu, dakle mi na prošlost gledamo otvoreno bijelo, kaže Klasić, a ne u nijansama. Ne samo na događaje i na ličnosti. “Jednom sam rekao da se prema Jugoslaviji odnosimo kao prema samoposluzi; ulazimo kada nam treba i uzimamo ono što nam treba u tom trenutku. Da li je Jugoslavija potrebna? Obrnimo pitanje: da li je možda Austro-Ugarska potrebna koja je trajala duže, da li je potrebna Čehoslovačka… Moj odgovor ide u smjeru da bih bio sretniji kada bi sve zemlje od Slovenije do Makedonije bile demokratske države, u kojima bi se poštivale medijske slobode, u kojima bi se poštovala manjinska prava, u kojima bi institucije države radile neovisno od politike i to bi za mene bio važan preduvjet da onda možemo raspravljati i o različitim oblicima suradnje”.
Vraćajući se u 1918. godinu Klasić kaže da je Jugoslavija bila izraz i idealizma, ali i potrebe. Političke, u tom trenutku manje i ekonomske i pitanje je da li sada imamo te, političke i ekonomske potrebe da bismo živjeli zajedno? Dva puta smo se rastali u krvi i mislim da nema potrebe da eksperimentiramo po treći put na način da moramo živjeti u istoj državi, ali svim silama se zalažem da živimo kao normalni ljudi. Ne kao dobri susjedi nego kao normalni ljudi, da poštujemo ono što bi trebalo poštivati u XXI stoljeću. Naravno, tu dolazimo do te ideje južnoslavenske. Može Hrvatska imati stotinu puta dužu granicu sa Mađarskom od granice sa Srbijom, ali meni nikad mađarski pjevači neće značiti ono što mi znači Bajaga (Momčilo Bajagić – p.a.), oni, Italijani i Austrijanci mogu praviti izvrsne filmove ali će mi uvijek biti bliži filmovi koje rade Beograđani, kao što je i obrnuto. I u tom smjeru trebamo ići da raspravljamo o budućnost, a ne gurati se u neku političku organizaciju.
Jugoslavija “naša prva Evropa!”
Milivoj Bešlin na tribini o Jugoslaviji (Foto: GDF)
“Ako govorimo o Jugoslaviji moramo krenuti od toga da je ona bila emancipatorski projekat za sve njene narode i da su oni, više u drugoj nego u prvoj Jugoslaviji, došli do svoje slobode. Na koji način je ona ograničavana to su kontroverze, ali osim što je bila emancipatorska bila je i antikolonijalna zemlja prilikom nastanka i ono što je istoričarka Latinka Perović rekla ‘naša prva Evropa’. Sve ono čemu nas danas uče (mogućnost življenja sa drugima) imali smo u Drugoj Jugoslaviji”.
Govoreći o bliskosti ovih naroda, Bešlin napominje da “govorimo istim, četvoroimenim jezikom, prevodilac nam nije potreban, delimo ga. Osim jezika delimo zajedničku istoriju, ona je i dobra i loša, na nama istoričarima je da, objektivno posmatrajući tu zajedničku istoriju, izvučemo mnogo više pozitivnih i stvari koje se odnose na saradnju ovih naroda. Volim da kažem da delimo i našeg najvećeg književnika modernog doba, Ivu Andrića, delimo i najvećeg naučnika i pronalazača, Nikolu Teslu i našeg najvećeg državnika modernog doba – Josipa Broza Tita”.
Kada govorimo o nastanku Bešlin kaže da je Jugoslavije bila i potreba u tom vremenu, tu su i svetonazori iz XIX veka: ta država je bila garant opstanka, ali kada vidite sa kakvim je idealizmom nastala, ona je bila i vrlina! Kako će se ona dalje kretati, to su pitanja centralizma, realizma i regulatorna formula opstanka jugoslovenske države (Kraljevinu Jugoslavije) bila je, zapravo, ključna. Da li će biti centralistička, na šta su vukle srpske političke stranke i intelektualna elita i Srbi kao najbrojniji narod nisu mogli da prihvate bilo kakav oblik konfederacije i svaka ideja složene države u Srbiji je bila stigmatizovana i kao neprijateljska, dok su, naravno, Hrvati i Slovenci želeli da idu u konfederalizam”.
Primer Nemačke i Francuske
“Nacionalizam je najveća rak-rana koja i dalje traje na prostoru danas neovisnih država bivše Jugoslavije”, tvrdi Klasić. iljadudevetstočertdesetpete imeli ste bratoubilački rat, Hrvati su klali Srbe, Srbi su klali Hrvate, Bošnjake, Albance… Krajem II svjetskog rata Zagreb je postao glavni grad ove socijalističke republike, ali ljudi iz Banije, Like, Dalmacije i Korduna… nisu imali baš puno povjerenja prema tom Zagrebu iz kojeg su stizale zapovjedi o odlasku u logore, ubijanja… I ljudi iz Zagreba su odlazili u Liku recimo i obnavljali kuće da se to na neki način ‘izliječilo’. E, sad, bratsvo i jedinstvo je zaživjelo među mnogim ljudima. Potječem ih čisto hrvatske obitelji u kojoj niko nikad nije postavljao pitanje da li su nam prijatelji, cure, dečki, Srbi, Bošnjaci, ko god. Ali, devedesetih godina sam shvatio da smo mi ipak živjeli u paralelnim svemirima. Ja sam iz Siska i oko mene su na Baniji sela i hrvatska i srpska. Išli smo u školu, na posao, ali kada je došlo do zabava seoskih recimo, rođendani i vjenčanja, tu se već pazilo i to mi je bio šok. Nacionalizmi su ovdje gurani pod tepih i trebala je iskra koja će zapaliti i razbuktati. Nisu nas ni Njemci, ni Amerikanci, ni Rusi, niti Francizi posvađali, niti su oni dolazili ovdje i palili sela po Bosni i Hrvatskoj, ili Kosovu! To smo mi napravili!”
“Kada govorimo o Jugoslaviji”, navodi Klasić, “niko ne govori o klasnom, da smo imali i ono o čemu se malo govori, socijalistički identitet. Mogli ste da budete Hrvat ili Srbin, ali to vam je moralo da bude drugo, jer ste najprije socijalist, ljevičar. Šezdesetih godina imate nekoga ko je dvadesetih godina rođen i kako izgleda njegova svakodnevnica? Dobio je posao, ima plaćen godišnji odmor, bolovanje, može se liječiti u bolnicama a njegova djeca mogu postati doktori nauka, mogu ići na zimovanje, ljetovanje… Ljudi su se osjećali daleko bolje nego što su se osjećali ikad prije. I usporedite taj život sa životom jednog radnika u Srbiji od devedesetih godina na ovamo. Je li bio sve bolji i bolji?! I osjeća li se, uz različite ograde, sretnije?!
Često to uspoređujem sa Francuskom i Njemačkom. Godine 1945. završio se treći veliki rat između Francuza i Njemaca. Milijuni su izginuli, zemlje porušene, ali pedesetih godina Francuzi i Njemci pružaju ruke jedni drugima… Deset godina kasnije više niko ne može da zamisli rat između Francuza i Njemaca, a 15 godina nakon rata Njemačka i Francuska su motori društvenog, ekonomskog i političkog progresa u Evropi. Znači li to da su svi Francuzi zaboravili šta su im Njemci učinili? Ne, ali su imali političke elite koje su bile vizionarske i koje su im dale određenu perspektivu. Jesu li naše političke elite dale određenu političku perspektivu, ili su nam dale? Perspektivu da živimo u prošlosti!”
Obrnut redosled
“Jugoslavija je, kažu, stvorena i prekasno i prerano”, ističe Bešlin. “Prekasno da bi tek formirani etnički identiteti Srba, Hrvata i Slovenaca bili sjedinjeni u jedan, jugoslovenski nacionalni identitet, a stvorena prerano da bi se to shvatilo”. Propagirajući ideju i državnog centralizma i nacionalnog unitarizma zapravo smo verovali da je još uvek moguć jedinstven jugoslovenski identitet kao nacionalni identitet. To je bilo nemoguće jer su nacionalni identiteti (slovensčki, srpski i hrvatski) već bili zaokruženi.
Druga Jugoslavije stvorena je na dva principa, nacionalne emancipacije (kao i prva) i socijalne emancipacije, međutim, odnosi između klasnog i nacionalnog je bio kontroverzan, napominje Bešlin. Jugoslaviju je činilo pet nacija – Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci i Crnogorci, a onda ide amandman (a šta ćemo sa Muslimanima!) i ubacuje se “odnosno narodi” i nabrajaju se federalne republike/države, koje su od AVNOJ-a već bile nacionalne države. Ako govorimo o raspadu nije tačno ono što je govorio Slobodan Milošević, da je Ustav razorio Jugoslaviju. Ne. Ustav iz 1974. je bio jedan konceptualni akt, rezultat brojnih komrpmisa i jasno je da je razaranjem Ustava koji je započeo Milošević otpočela razgradnja Jugoslavije. Druga Jugoslavija uz klasni razvija i nacionalni identitet, i snažan državni identitet i u njega ulaze vrednosti – antifašizam, antistaljinizam (ako je 1941. imala lokalni značaj, 1948. je imala globalni), potom samoupravljanje i najzad nesvrstana politika. Unutar toga su egzistirali partikularni nacionalni identiteti koji su vremenom odnosili prevagu u odnosu na državni identitet.
Različite percepcije devedesetih
Hrvoje Klasić na tribini o Jugoslaviji (Foto: GDF)
“Živimo u vrlo problematčnom vremenu, kako bi Amerikanci rekli post truth (posle istine), i manji je problem da li neko misli da li je Jasenovac postojao ili nije. Danas su autoritet društvene mreže, nogometaši, političari, pjevači… Ja u nekim desnim portalima imam tretman kao Tompson ili kao Džo Šimunić, to nije jednostavno, ali vjerujem da i ovdje ima ljudi na koje se na taj način odnose. Ljudi imaju političare kakve su si izabrali i kakve zaslužuju. Često me pitaju kakvi su odnosi između Hrvatske i Srbije. Ako pitate kakvi su odnosi između Vulina, Vučića i Plenkovića, Nikolića ili Glavaša, oni su vjerojatno problematični, ali ako pitate obične ljude, Srbe koji dolaze raditi u Hrvatsku ili dolaze kao turisti, ili Hrvate koji posjećuju Srbiju i mlade ljude, glumce… reći će vam da stvari vrlo dobro funkcioniraju. Ako pitate medije, kako bi rekla Dubravka Stojanović, mediji u Hrvatskoj izgledaju kao da rat nije prestao, a u Srbiji kao da nikad nije ni počeo. U Hrvatskoj u vrijeme Oluje 90 odsto ljudi uopće ne percipira taj dan, samo gledaju u kalendaru da s tim datumom spoje neki dan i odu na more. A kad dođem u Srbiji novine pišu kao da su u Hrvatskoj vojne parade u svakom gradu”.
Problem je rješiv, tvrdi Klasić, i “od toga je važnije što mladi danas znaju o cijepljenju protiv gripe, o tome što je demokracija, što je pravna država, da li je normalno biti mafijaš ili parkirati auto na zebri, da imate ministra ili gradonačelnika koji ima plagijat… Kako ćemo se govoriti ko je prvi počeo? Ne moramo se uopće usaglasiti oko toga, ali konsenzus oko žrtava i oko zločina moramo postići! Mene nije strah od toga što će neko kazati da su Maks Luburić ili Ante Pavelić bili heroji, već se bojim da bi oni to mogli ponoviti ili mogli okrenuti glavu…”
Dačić, Tepavac i Koča
O lizanju ruskog dlana, poimanju njihove velike moći i oružja koje “daju” Srbiji, Bešlin veli da se uglavnom radi o rashodovanom oružju iz sovjetskog doba (SSSR) i da je veoma ponižavajuće da su (S-400) samo deo toga provezli kroz Srbiju, a deo toga su vratili kući. Još veće poniženje videlo se, kaže, prilikom dolaska u Beograd Marije Zaharove (“prve starlete ruske diplomatije”) koja se onako grozno narugala povodom ‘špijunske afere’. Ona je samo portparol i kada je bila u Srbiji njoj se bacao pod noge ministar spoljnih poslova Ivica Dačić, pevao joj, kao kuče se ponašao pred njom. To je užasno ponižavajuće! Zamislite da Mirko Tepavac dočekuje 1971. godine sovjetskog ministra Gromika, ili Koča Popović… Kad Koča Popović ode kod Kenedija a američki predsednik ga pita šeretski – imate li vi, komunisti, dogovore na sva pitanja, Koča mu kaže: A vi, katolici?
Ukazujući da je prošla bila “okrugla” godina (1948) koja je označila prekretnicu ne smao u ondašnjoj Jugoslaviji nego i u Evropi i svetu, Bešlin kaže da to nije obeleženo. Današnji srpski državni vrh je zato obeležio 1838. godinu, za koju niko nije čuo. Oni kažu da je to početak diplomatskih odnosa između Srbije i Rusije. Kako jedna vazalna kneževina, kakva je Srbija tada bila, može da ima diplomatske odnose?! To jesu bili neki kontakti malene, nemoćne, vazalne kneževine koja kleči pred velikim ruskim bratom. Prošle godine zvanični Beograd nije želeo da pomene 1948. godinu, ali nedavno je u Muzeju Vojvodine u Novom sadu bila fantastična izložba o sovjetskoj propagandi protiv Jugoslavije 1948. godine i direktor Muzeja je pozvan na “ribanje” u Mirovićevu vladu. Nasuprot toga nam se nudi ‘početak’ iz 1838. godine.
Kamičak u cipeli
O eventualnom zaokretu i promene srpsko-hrvatskih odnosa nabolje, Klasić kaže da treba gledati širu sliku i da je “puno važnije od odnosa Srba i Hrvata, Srba i Albanaca, Srba i Bošnjaka, Hrvata i Slovenaca je – kakva društva imamo”. Onog trenutka kada budemo imali demokratska društva, pravne države u kojima korupcija nije nešto što je normalno, kada stvorimo društva tolerancije u kojima će biti demokracija i poštivati se institucije, kada se prema sebi počnemo ponašati normalno, onda ćemo se normalno ponašati i prema drugima.
“Moramo da insistiramo na kulturnoj i društvenoj pluralnosti. Mi moramo da budemo svesni da smo manjina, ali ovim drugima moramo stalno da govorimo da neće moći da premreže čitavo društvo i da će njihov narativ ostati jedini! Koliko god da smo mali mi smo im trn u oku ili kamičak u cipeli i kada Hrvoje i ja, i naše kolege nešto uradimo oni znaju da iza toga stoji naučna objektivnost, i to nikako ne mogu da ponište. U Jugoslaviji smo imali kulturnu i nacionalnu pluralnost i to su bili modeli demokratizacije te države. Nije postojala politička pluralnost, ali kad smo je dobili (1990) izgubili smo društvenu i kulturnu. Društvo teško može da postane jače od države, ali egal, ravnoteža mora stalno da postoji. Vučić je u jednom trenutku uspeo da slomi srpsko društvo, što Janši u Sloveniji i Karamarku u Hrvatskoj nije uspelo.
Rusi raspirivali sukob na Kosovu
“Uvek sam bio malo kontra. U mojoj obitelji su svi ‘dinamovci’, a ja sam odmalena bio ‘partizanovac’. Ispričavam se svim ‘zvezdašima’, imao sam veliki plakat, na kome su i Moca Vukotić i gospodin Prekazi, koga pozdravljam i radujem se što je ovdje. Moji su porijeklom Zagorci i šta će biti nego ‘dinamovci’ a ja sam htio biti ‘partozanovac’ i pokazati pluralnost. I zato: pričajte sa djecom, unucima i vjerujte mi imaćete ogroman uspjeh. Ako svi zašutimo, postanemo ravnodušni onda smo sve pustili k vragu. Borite se!
Od brojnih pitanja izdvajamo dva. Nenad Prokić, profesor FDU je mišljenja da se Jugoslavija nije sama raspala i da je tu neko pripomogao. “Jugoslavija je bila preveliki zalogaj za našu sitnu meru. Mi smo se sručili u svoju beznačajnost kada je ona propala i Radomir Konstantinović je jedno rekao da je Jugoslavija sam vrh nas u svetskoj istoriji. Kako to da se jedna zemlja koja je bila među četiri u svetu koja je znala da pravi helikopter sručila u kupce Lidla.
Klasić ne deli Prokićevo mišljenje da je “neko pripomogao” i tvrdi da su “sve najvažnije zemlje podupirale jaku i jedinstvenu Jugoslaviju (govorim na osnovu dokumenata CIA i njemačkih dokumenata). Šta ima Amerika od jake Hrvatske ili Srbije a nema od jake Jugoslavije.
Na ne malo iznenađenje Bešlin je rekao da su jedino Rusi “razmišljali o razgradnji Jugoslavije”. Sovjeti su ti, kaže Bešlin, “i to nikad nećete u Srbiji čuti, Rusi su stalno verovali da će Jugoslavija da se vrati u lager, ali da su posle smene Aleksandra Rankovića (koji je viđen kao Titov naslednik, konzervativac, bliži sovjetima nego zapadu), kada on 1966. godine pada sovjeti definitivno došli do stava da se Jugoslavija nikada neće vratiti u lager. Tada počinju da šire govore: hajdemo da idemo na to, da Hrvatska i Slovenija idu na zapad, a ono sve dalje je naša interesna sfera. Kao što ćemo jednog dana saznati da posle Titove smrti, 1981. godine, postoje ozbiljne informacije da su, zapravo, podstakli tu pobunu, jer su znali da je to fitilj preko koga se najlakše može zapaliti Jugoslavija.
O Slobodanu Jovanoviću
Jedan graađanin je kazao da je Slobodan Jovanović (Anali Pravnog fakulteta) “na Krfu lepo rekao da kraljevina između Srba, Hrvata i Slovenaca nije moguća”. Jedan od najumnijih Srba, kako ga je okvalifikovao, rekao je tada da takva država “ne može da opstane”. Dobro je da ste pomenuli Jovanovića, kazao je Bešlin, jer sam hteo da kažem da su Srbi tri puta otvarali svoje nacionalno pitanje u Jugoslaviji i svaki put je to bila ekspanzija srpskog nacionalizma i jugoslovenska država dovođena u pitanje, i svaki put je to bila reakcija na ideju složene države. Taj Slobodan Jovanović je bio veliki naučnik, istoričar i pravnik, ali je bio katastrofalan političar. Šta znači najumniji Srbin, to je veliko pitanje, a taj “najumniji Srbin” izrekao je jednu od najsramnijih rečenica kada je stvorena Banovina Hrvatska, kada je Cvetkoviću kazao: ‘Bolje bi bilo da si se dogovorio sa Hitlerom nego sa Hrvatima!’ I on ide u sporazum preko Draže Mihailovića sa Hitlerom upravo da bi se stvorila velika Srbija. On je prilično kontroverzna ličnost i sam je za sebe, kada je odlazio, rekao da je jedan od najgorih predsednika (izbegličke) vlade. Upravo u Analima Pravnog fakulteta, ističe Bešlin, formulisan je odgovor koji će doći krajem osamdesetih: Ili Jugoslavija po meri Srba i Srbije ili je njena alternativa srpska država na čitavom etničkom prostoru, kako je to u svom kritičkom otklonu i naučnim radovima formulisao akademik Sima Ćirković.
No Comments