Za mene je odnos prema zemlji u kojoj živim sličan onom koji imam prema samom sebi: nisam preterano zadovoljan. Uporedio bih ga sa onim odnosom koji imamo prema potomcima kojima se, ukoliko su naši i volimo ih, ne obraćamo kao ona lisica iz basne koja naivnom gavranu govori o tome kako lepo peva samo zato da bi se domogla parčeta sira.

Nacionalizam  –  1. Prvotno: nacionalna svijest, vezana s borbom mlade građanske klase protiv feudalizma odnosno apsolutizma u to se doba nacionalna svijest građanstva suprotstavlja feudalnom partikularizmu i nadnacionalnoj organizaciji crkve (Dante u Italiji zatim Luther u Njemačkoj itd.); 2. poslije pobede buržoazije nacionalizam postaje agresivan i osvajački prema slabijim narodima a pre svega prema internacionalizmu revolucionarnog radničkog pokreta te biva reakcionarna buržoaska ideološka ideologija i politika; voljeti svoj narod boriti se za njegova prava i nezavisnost znači služiti ne samo svome narodu nego i svim narodima i općem napretku.

Bratoljub Klajić: „Riječnik stranih riječi“.

Nacionalizam 1. Nacionalna svest, rodoljublje. – Oni (studenti) donose slobodoumna shvatanja… i zanos oživelog nacionalizma (Ivo Andrić). 2. Veličanje kulta svoje nacije koji isključuje poštovanje drugih nacija, šovinizam.

Rečnik srpkohrvatskoga književnog jezika – Matica Srpska – Matica Hrvatska.

*Iako su žrtve nacionalizma u dvadesetom veku ogromne (U Drugom svetskom ratu je stradalo preko osamdeset miliona ljudi) i dalje se, a tokom poslednjih nekoliko decenija i sve češće može čuti kako u njemu nema ničega lošeg!

Često se dešavalo da zanesenjaci kasno otkriju kako je put do ideala koji su zamislili trnovit. No, teško je posle strahota XX veka govoriti o revolucionarnom zanosu koji obuzima patriote spremne da živote ponude za spas svog ugnjetenog plemena. Kada je ideja koja je intelektualcima XIX veka zvučala veoma pravedno i plemenito u praksi preskočila preko granice nasilja pokazalo se njeno zlo lice – ono kakvo se u istoriji ne pamti.

Današnji nacionalizam se najčešće suprotstavlja pojmu internacionalizma koji je iz nekih razloga u shvatanjima većine ljudi dobio prizvuk uverenja sa levog političkog spektra iako je sasvim moguće zamisliti i globalnu ultradeničarku tiraniju. Tako se čak i EU (jedina garancija da Evropa ponovo neće upasti u ratove koji su je tokom prošlog veka gotovo uništili, a svakako unazadili i skrajnuli sa mesta svetskog lidera), vidi kao nešto za nacionaliste opasno, kao mutna voda u kojoj bi se duh naroda mogao udaviti.

Otuda i dolazi do razdvajanja pojmova istočnog i zapadnog, odnosno etničkog i građanskog nacionalizma. Dok se iza prvog pojma krije problem etničke nečistoće predaka jednog nacionaliste, ovaj drugi u sebi krije apsurdno shvatanje po kome državne granice predstavljaju međe do koje treba da se prostire njegova ljubav.

Naravno da se granice između jednog i drugog značenja pojma retko kada pominju u vatrenim političkim govorima te se pušta slušaocima na volju da izaberu svoje vlastito shvatanje nacionalizma. U mešovitim sredinama, a takve su gotovo sve rubne oblasti današnjih evropskih država, nemoguće je upotrebiti izraz nacija pa ni nacionalizam, a da pri tome izbegnemo tumačenje po kome se zajednica prepoznaje u jeziku, bliskoj etničkoj i kulturnoj srodnosti, ili po svesti zajedničkog porekla i interesa.

Sa druge strane, nacionalizam se u očima ljudi koji su prihvatili neko od njegovih nejasnih značenja vidi kao spasilac od liberalizma. Iako nigde ne piše da se poreske pare u liberalizmu ne smeju trošiti na obezbeđivanje zaštite ljudi koji su u nevolji doživeli krah i da baš nacionalizam predstavlja bedem toj surovosti veštačka veza ovih pojmova se ipak održava. Tako izgleda kao da nije važna socijalna zaštitna mreža koja će nesrećnog ili nesposobnog pojedinca spasiti od potpune propasti, već državna vlast koja će (u praksi najčešće veoma selektivno!) narodu priskakati u pomoć. Nije sasvim jasno zašto je liberalizam toliki bauk u zemlji u kojoj je jedan dobar deo stanovništva oduvek poslovao i preživljavao isključivo po liberalnim principima. Iako se sve češće sa govornica čuje da je poljoprivreda razvojna šansa zemlje seljaci su uključeni u nacionalni diskurs najčešće samo onda kada se spominju slavne pogibije i vojevanja pod šajkačom.

Zašto onda uopšte govorimo o nacionalizmu? Da li imamo u vidu duhovni imperijalizam koji treba da preobrati zabludele ovčice i vrati ih u stado? Da li nam je baš toliko stalo da ljudi u okolnim zemljama postanu „naši“ kako bi se otadbina proširila? Da li zaista imamo ambiciju da naučimo ljude da vole svaku stopu zemlje između graničnih prelaza?

I previše je sveta stradalo zaneseno poezijom rodoljubivih pesnika da bismo se lagali kako od srca volimo baš sve pripadnike svog naroda. Sa druge strane, često se i samim nacionalistima događa da se oko, naizled sasvim trivijalnih pitanja novaca i nasleđa, posvađaju sa svojim bliskim rođacima do te mere da dođu čak i pred sud.

Mislim da je daleko pametnije da se umesto visokoparnih govora političara, vojskovođa i očeva nacija, za ustanovljavanje izbora stvarnih društvenih vrednosti obratimo lepim ženama. Ma kako se podsmevali pameti neke hirovite lepotice njena procena vrednosti je najčešće ona ka kojoj se civilizacija zaista kreće. Možda će vam u nekom dalekom gradu, u Tokiju na primer, pokušaj da devojci priđete tako što će joj objasniti da pripadate njenom rodu doneti ploda, ali u Beogradu vam je za uspeh ipak potrebno mnogo više od toga.

No, šta bismo učinili, pitaće nacionalista, ako bi našu zemlju neko napao? Neko surov i tup, neko koga ne interesuje bogatstvo društvenih nijansi već samo i isključivo naše blago sakriveno u popularnim slamaricama?

U tom slučaju trebalo bi da svi opet stanemo ispod barjaka i branimo našu kulturu i vrednosti do kojih smo mukotrpno došli zahvaljujući radu generacija naših marljivih i mudrih predaka. Bez sumnje, samo pomisao na neprijatelja, divljeg varvarina koji traži našu krv, ostaje u osnovi onoga čime se jedan nacionalista može i dalje sa pravom diviti.

E, pa mislim da je ova poslednja i najcrnja situacija upravo jedini razlog zbog kojeg na izborima ne biramo da državom upravljaju hirovite devojke pune mladalačkih strasti. Upravo zato što se plašimo da bi se njihov sud mogao svesti na brzoplete odluke biramo ljude sa bogatim životnim iskustvima. Od njih tada, ali i mnogo pre nego što se zlo počne događati, očekujemo da nas sprovedu između Scile i Haribde, da, ako zatreba, uspore i sve nas baš onako kako to oprezan vozač čini pred opasnom krivinom.

Umni ljudi su tu da pronađu politiku koja će otupeti oštricu neprijatelja, obesmisliti njegovu pohlepu, ismejati ideologiju i, jednom rečju, sve učiniti da umesto strasti preovlada razum, ali i da nikada nije zgoreg pogledati samoga sebe u ogledalu i zapitati se da li su u nama uvek i samo dobre namere.

Na žalost često je inat, potcenjivanje volje i ponosa onih drugih, pa čak i podsmeh, dovodio do krvavih sukoba. Konačno, treba znati da se čak i jedno sasvim bezazleno stvorenje kao što je zec, u trenucima kada mu se učini da drugog izlaza nema i da se našao u ćosrokaku, može preobraziti u agresivnog napadača.

Sa druge strane, iako mi je stran osećaj potpunog samozadovoljstva i duhovne, a kamoli materijalne  ispunjenosti, mogu da razumem one koji su u svojoj državi postigli maksimum te im se čini da više od toga ne mogu ili ne žele. Biti zadovoljan svojim delom je privilegija uspešnih ljudi koji su pored mnogo sopstvenog rada i truda imali sreću da budu nagrađeni i prepoznati u svojoj zajednici na način na koji zaslužuju. Možda to zavist iz mene progovara, ali kada u prigodnim govorima tokom uručenja nagrada i priznanja čujem izraze raspojasane ljubavi prema narodu iz koga su, zahvaljujući nebesima, laureati potekli učini mi se da oni upravo uživaju u činjenici da je puk ostao daleko iza njih, baš kao da je zakovan u stihu nekog omatorelog pesnika koji se otromboljen u mamurluku priseća pastirskih dana.

Za mene je odnos prema zemlji u kojoj živim sličan onom koji imam prema samom sebi: nisam preterano zadovoljan. Uporedio bih ga sa onim odnosom koji imamo prema potomcima kojima se, ukoliko su naši i volimo ih, ne obraćamo kao ona lisica iz basne koja naivnom gavranu govori o tome kako lepo peva samo zato da bi se domogla parčeta sira.

Poštovanje predaka i njihovog dela ne sme da ograničava stvaranje novog društva jer, konačno, da su naši preci isključivo sledili zavete svojih otaca mi bismo i dalje čučali po nekakvim jamama i pećinama i mrznuli se bez vatre. Uz poštovanje mrtvih predaka i njihovih, a još češće (budimo iskreni) ideala njihovih vođa, većina nas živi i nešto svakodnevno nešto petlja zarad budućnosti i potomaka.

Šta nam drugo onda poručuju ljudi koji, busajući se u junačka prsa, govore o sebi kao nacionalistima osim da nisu shvatili pouke istorije i da neki među njima zlurado u našim ustima vide onaj već pomenuti komadić sira?

Ivan Teodorov Srdanović, pisac i član Građanskog demokratskog foruma

Beograd, 30. juna 2020.