Prioriteti budžeta za 2020. su očita briga partija na vlasti za izborni rezultat sledeće godine. Najvidljivija odluka na osnovu koje se to zaključuje je povećanje plata u javnom sektoru preko mere koju naša privreda može da podnese. Slobodno možemo reći da SNS ovakvim predlogom budžeta, uostalom kao i u prethodnim godinama, brine o nekolicini povlašćenih: rukovodiocima stranke, prividno zaposlenima (ugovori o privremenim i povremenim poslovima), direktorima i njihovim zamenicima/pomoćnicima u javnim preduzećima itd. Svima ostalima je direktno gurnula ruku u džep, a posebno privatnim firmama i zaposlenima u privatnom sektoru.

Povećanje plata u javnom sektoru je postignuto tako što su povećane minimalne zarade u privatnom sektoru, a time i prihod od poreza i doprinosa na zaradu. Praktično, privatnici finansiraju zaposlene u javnom sektoru. Ne treba se zavaravati, povećanje minimalca je služilo samo da bi se povećali prihodi od poreza i doprinosa. Nažalost, suštinski se nije ništa promenilo za zaposlene kod privatnika jer deo plate dobijaju na crno. Apsolutno se ne zalažem za sivu ekonomiju, ali su privatnici i zanatlije toliko stisnuti, sa jedne strane inspekcijama i nametima, a sa druge strane katastrofalnom državom, da moraju da rade Zoran Vuletić, član Predsedništva  GDF-a  za portal Talas.rs

Prioriteti budžeta za 2020. su očita briga partija na vlasti za izborni rezultat sledeće godine. Najvidljivija odluka na osnovu koje se to zaključuje jedelom u sivoj zoni ili će propasti.

Praktično, privatnici finansiraju zaposlene u javnom sektoru

Ponovo imamo budžetski deficit koji se pojavljuje nakon nekoliko godina stabilnijeg i racionalnijeg trošenja novca građana. Pored još  jedne potvrde da se radi o populističkim namerama jer će se preko deficita finansirati/subvencionisati razne interesne grupe: zaduženi u švajcarskim francima, sportski klubovi (Zvezda/Partizan), strane kompanije koje su sklopile aranžmane kroz razgovore u četiri oka, koje inače dobijaju mnogo više novca od iskazanog jer mnoge od njih selektivno ili uopšte ne plaćaju režijske račune, Er Srbija je naravno čedo koje se redovno subvencioniše…

Mogli bismo u nedogled da nabrajamo, ali treba naglasiti da je deficit i očigledan primer potpunog izostanka strukturnih reformi u zdravstvu,prosveti,javnoj upravi,javnim preduzećima… Takve reforme zahtevaju jasan politički koncept koji bi podržao neophodne promene u javnom sektoru, što naravno nije moguće uraditi za godinu ili dve.

Hrabra vlada koja ne bi imala dileme oko orijentacije zemlje, a to bi moralo biti EU bez ostatka, bi na taj način došla i do izvora finansiranja neophodnih reformi.To je jedini ispravan način da dođemo do rasterećenja budžeta iz kog ne bismo morali da subvencionišemo gubitaše. To je takođe jedini ispravan način da dođemo do realnog povećanja plata u svim službama koje su neophodne za razvoj društva.

 

 

Kakav danas imamo ekonomski rezultat od decenijama unazad vođene politike?

Dovoljan nam je samo jedan primer koji je gotovo paradigma kako funkcioniše sistem. Vlada suočena sa strahom od potpunog kolapsa u zdravstvu i to ne zbog štrajka zaposlenih nego zbog egzodusa medicinskih tehničara i lekara prioritetno povećava plate. Na ovakav način sigurno nije moguće rešiti dugoročno postojeći problem.

Neophodno bi bilo:

  1. Omogućiti da svi budu osigurani. De facto je to već tako osim najsiromašnijeg dela društva koji nije na birou ili onih građana kojima poslodavci nisu plaćali doprinose.
  2. Besplatno lečenje kod privatnika za sve, a ne samo one koji mogu da plate putem izjednačavanja privatne i državne prakse gde bi Fond pokrivao sve troškove.
  3. Investirati u kliničke centre i posebno podržati javno-privatno partnerstvo tako da oni doktori koji to žele mogu da postanu njihovi vlasnici, a ne privatnici koji nemaju dodir sa medicinom.

Umesto da poboljša efikasnost uprave i da prestane sa političkim arbitriranjem u radu uprave, zbog čega najčešće i nastaju greške, Vladi je lakše da izdvoji u budžetu 200 miliona evra za plaćanje penala koji iz tih propusta nastaju.

Umesto da poboljša efikasnost uprave i da prestane sa političkim arbitriranjem u radu uprave, zbog čega najčešće i nastaju greške, Vladi je lakše da izdvoji u budžetu 200 miliona evra za plaćanje penala koji iz tih propusta nastaju.

Poređenja radi, 200 miliona evra je takođe predviđeno za prosvetu. Poređenjem samo ove dve pozicije u budžetu lako zaključujemo koliko su ljudi koji vode državu neodgovorni i ne brinu o budućnosti, već samo o sopstvenom mandatu.

Šta još fali budžetu?

Kada se pogledaju zajmovi predviđeni budžetom, kao i oni do sada uzeti, može se reći da je ovo jedan Supermarket budžet – za svakog po nešto, a u stvari ništa. Projekti su preskupi, naduvani, netransparentni i, što je najgore, retko se šta završi.

Primer je recimo i katastar u koji je upumpano do sada 50-60, možda i 100.000.000 evra, a mi danas imamo goru situaciju nego pre desetak godina kada su zemljišne knjige prešle u RGZ. Zaposleni imaju najmanje plate u zemlji ,na knjiženje se čeka mesecima, korupcija je na najvišem nivou ikada. Možda je to najbolji primer kako SNS vodi državu.

Građani moraju da znaju da zaposleni, pogotovo referenti i šalterski službenici, nemaju dodirnih tačaka sa korupcijom. Vlada Republike Srbije je svesno ljudima u RGZ-u smanjila plate kako bi bili nezadovoljni i polako odlazili. Sada, da biste bilo šta završili u katastru, morate da se javljate raznim agencijama, advokatima i mešetarima.

Drugi primer je put Batočina-Kragujevac. Tih 25 kilometara se gradi već 20 i kusur godina. Za vreme vladavine SNS je izgrađeno manje od 10 kilometara ovog puta ili 4 metra dnevno. Pa deset dobrih majstora bi ručno izgradila 4 metra puta dnevno.

 

Šta je neophodno uraditi?

Mora da postoji jasna strategija reformi i da se prati da li je budžet u skladu sa predloženim planom. Da smo do sad reformisali državu, uz balansiran budžet bismo imali mnogo veći rast (5-7%)

Strategija GDF su: 1. jak privatni sektor, 2. efikasan državni aparat i 3. Evropske vrednosti u svakoj instituciji, zakonu i pristupu vođenju države.

Kada se prethodne tačke prenesu na budžet, to znači:

  1. Jak privatni sektor:
  2. A) Smanjenje poreza u apsolutnom iznosu, ukidanje parafiskalnih nameta, smanjenje cena usluga koje propisuje država (notari, takse, akcize…)
  3. B) Smanjenje poreza na zarade
  4. C) Vraćanje poreskih kredita na osnovu investicija. Novac koji odlazi u subvencije stranim kompanijama treba preusmeriti privatnicima koji investiraju. Pa recimo, ako privatnik investira 1.000.000 evra u zapošljavanje, za taj iznos mu treba smanjiti porez na dobit u narednih 5 godina.
  5. Kada pričamo o efikasnom državnom aparatu, smatramo da zaposleni treba da budu bolje plaćeni, ali da se napravi plan kako bi zaposleni u upravi postali nezavisni od političke volje vlasti.
  6. Na kraju, evropske vrednosti:
  7. A) Treba ukinuti subvencije
  8. B) Mora se prestati sa uzimanjem netransparentnih suverenih zajmova (Rusija, Kina, Turska…) zato što se tako udaljavamo od EU i ozakonjujemo netransparentnost.
  9. C) Mora se više saradjivati sa svetskom bankom, EBRD, EIB, Evropskom komisijom, jer na taj način direktno uvodimo transparentnost, evropske, svetske vrednosti i prenosi nam se znanje i iskustvo.

U zaključku možemo samo reći da je budžet ogledalo vlasti.

Autor teksta: Zoran Vuletić, član Predsedništva i predsednik Izvršnog odbora GDF