Prošlo je dvadesetšest godina od operacije Oluja. Kao i svih ovih godina u Zagrebu i Kninu će se slaviti pobeda,tj. završetak rata koji je trajao pune četiri godine dok će Beograd, glavni krivac za početak oružanog sukoba, a u krajnjem ishodu i glavni krivac za sudbinu srpskih prognanika iz Like, Korduna, Banije, severne Dalmacije i Slavonije, upriličiti nekoliko paljenja sveća u nekoj od crkava uz govor Vučića u kome dominira odbrana njegove ratne prošlosti jer nema kapaciteta da bude državnik i prizna da je politika koju je podržavao bila naopaka i da rezultate te politike moramo pošteno da sumiramo uz jasnu ogradu. Srbija mora da pronađe snagu i da na nekom budućem obeležavanju Oluje govori zvaničnika budu pošteni. Nije rat u Hrvatskoj trajao samo četiri dana već četiri godine. Nedopustivo je manipulisati akcijom Oluja u srpskoj javnosti i izdvajati je iz čitavog ratnog konteksta. Pre Oluje desili su se: Balvan revolucija,Vukovar i Dubrovnik kada je i nastala nepriznata ,,Republika Srpska Krajina’’.
Pokretanjem ratova u bivšoj Jugoslaviji Srbija je, sledeći zamisli novog „srpskog vožda“ Slobodana Miloševića, nameravala da u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini stvori dve srpske države. Bivša jugoslovenska vojska (JNA) stala je u odbranu samo jednog, srpskog naroda.
Nacionalizam i mržnja i dalje su dominantna tema kod većine političkih stranaka na bivšim jugoslovenskim prostorima.
To se posebno odnosi na Srbiju gde je došlo do neverovatnog fenomena, sjedinjenja u stavovima vlasti i većeg dela opozicije. Navodna srpska opozicija se sa vlašću nadmeće u tvrdim stavovima prema Kosovu, ljubavi prema Rusiji i Kini, u nacionalšovinizmu i antievropejstvu.
Srbija mora da se suoči sa svojom teškom, ratnom prošlošću i da se okrene stvaranju građanskog društva, kao jedinoj mogućoj opciji da se priključi demokratskim evropskim društvima gde prirodno pripada.
Srbija će ponovo nekom molitvom i paljenjem sveća pokušati da se oduži prognanicima, uz centralni skup u Busijama kod Batajnice nakon čega će se svi razići sa osećanjem još veće gorčine, poniženisti i još dublje ukopani u nacionalističke rovove. Umesto takvih skupova sa ovakvim epilogom daleko je bilo bolje podržati prošlogodišnje pokušaje Borisa Miloševića podpredsenika hrvatske Vlade i Milorada Pupovca u najozbiljnijem nastojanju  da se napravi konačna analiza i bilans rata koji bi dao realnu šansu mladima da ostanu na ovim prostorima. Nažalost, umesto te podrške Milošević i Pupovac su proglašeni izdajnicima i danas imamo degradaciju tog procesa i u Hrvatskoj čemu su se naročito obradovali njihovi nacionalisti.
Zoran Vuletić, predsednik GDF