Jedan od najboljih pisaca naučne fantazije Herbert Džordž Vels ocenio je  20. vek kao Age of Confusion. Iako smo (lakoverno) mnogo očekivali od novog 21. stoleća  posle njegove pojedene petine Velsova prognoza ostaje i samo dobija na snazi. Zaista, ko bi rekao da će nakon svrgavanja komunističkih diktatura čovečanstvo tako brzo umesto u večni mir dospeti u novu i još goru stupicu novog hladnog rata i sukoba velesila na propagandno-ekonomsko-obaveštajnom  polju, do nove trke u naoružavanju i bildovanja mišića u raznim neuralgičnim delovima sveta?  Odatle do stvarnog rata samo je korak.

Konfuzija gospodari svuda. Dugo smo verovali da smo mi ovde na jugoistoku neki loš izuzetak da bi nas stvarnost uverila kako ni razvijeni svet sa svojim činilo se uhodanim sistemom demokratije i institucija nije daleko od puta u nedođiju. Čini se da je pandemija samo ogolila i pomogla da bude izgubljen optimizam u mogućnost života u izolovanim zlatnim kavezima. Nešto je zlo u celom svetu i to nije novost. Malo pomažu iznalaženja raznih geopolitičkih igrača koji su percipirani kao stvaraoci problema. Zapad kao takve označava  mešanje u poslove drugih zemalja (javno i prikriveno) Rusije kao i „meku moć“ Kine oličenu u njenom ekonomskom prodiranju. Rusija drži u šahu Zapadnu Evropu kroz zavisnost od isporuka gasa a Kina široko zasnovanom korupcijom prodire i otvara sebi put kroz gigantski imperijalistički poduhvat Pojas i put zasnovan na investicijama. Pojasom se kako znamo neko/nešto obmotava, vezuje, privezuje za nekoga/nešto. Orijentalci se izražavaju u alegorijama što suvoparni zapadnjački razum ne razume.

Da li demokratija i sloboda moraju obavezno značiti slabost? Danas Nemačka ne bi energetski zavisila od isporuka gasa iz Rusije da nisu „zeleni“ decenijama vršili pritisak i zastrašivali ljude  nuklearnim elektranama. Teokratska država Iran leži na zalihama nafte a razvija nuklearnu tehnologiju, navodno samo u miroljubive svrhe. Iako sveštenstvo na vlasti daje izjave da Izrael treba zbrisati! U Iranu nema ekoloških demonstracija, tamo niko ne sme da bude protiv nuklearne energije jer to je tamo nepatriotski, izdajnički. Ne sme niko ni da zucne protiv bilo čega što odluči vlast. Tamo ubijaju za bilo kakav otpor vlastima. (Prevazilazi temu ovog eseja ali  trebalo bi razmotriti ideologiju i politiku nekih agresivnih ekoloških pokreta koji se sve više pretvaraju u kočnicu tehnološkog razvoja, u savremenu inkviziciju koja poput srednjovekovne u naučnicima vidi zlikovce koji hoće da potruju svet. Ekološki pokret postaje neka vrsta fanatične  religiozne sekte.)

Ponavlja se stara priča: diktatorski policijski režimi ohrabreni su mlitavošću i koruptivnošću liberalnih društava i njegovih privrednih i intelektualnih elita. Hitler i nacisti ne bi počinili onoliko zla da se sa njima predugo nije koketiralo, da ih nisu uzimali kao ravnopravne i uvažavanja dostojne partnere sa kojima se može pregovarati dok su sa druge strane nacisti sve više učvršćivali svoje davnašnje uverenje da su demokratski režimi truli. A da narodi kojima se parlamentarno vlada postaju degenerisani, demoralisani, razmaženi i slabi. Te da ih treba posle dužeg potkopavanja i uz poodmaklu samoniklu  trulež u pravom trenutku samo gurnuti. Kao staru zgradu sklonu padu čije zidove treba tresnuti nekoliko puta pa da se stropošta u prah.

Dok jedni koriste sve slabosti koje im sloboda delovanja na tuđem terenu pruža dotle kod sebe suzbijaju svaki pokušaj promene. Mirnim putem se ne može a za nasilni potlačeni narodi nemaju unutrašnje snage. Umorna i hipnotisana većina podržava sopstvenu neslobodu, veselo podnoseći okove koje uopšte i ne oseća  kao okove. Sa druge strane prodiranje bez mnogo otpora samo hrabri predatore i učvršćuje ih u uverenju da je suparnik mlitavac koji se ne brani te kao takav ne zaslužuje da živi. Da naspram sebe imaju  ne samo elitu koja jedino misli na zgrtanje love već i  mase ogrezle  u konformizmu  potrošačkog društva sa znanom psihologijom kupuj i uživaj. Nekada je  „kralj sunce“  Luj XIV govorio „posle mene potop“ a danas je to maksima, svrha i cilj života miliona.

Niko više ne veruje u sistem. Demokratija se pokazuje kao ispražnjena čaura, ona više nikome ne znači suštinski ništa. To su prazne reči – ponavljaju se jer tako treba, politički je korektno, po inerciji – izlizane od  upotrebe iza kojih ne stoje  dela. Setimo se kako su se kod nas vrlo rano istrošile fraze socijalizam, samoupravljanje, vlast radničke klase… Zapad se umorio. On je zapravo odustao od sebe. Trgovci su prevladali mislioce. Ćifte su istisnule vizionare, umetnike i naučnike. Kvarenje uvek počinje iz viših slojeva. Narod je po sebi beslovesna gomila koji može biti i ovakav i onakav, obično u proseku ono „srednje žalosno“ ali dok njegovi predvodnici nešto vrede dotle se i čitava zajednica ima čemu nadati. Nažalost, ćifte su prevladale i sada se propada slavno, još uvek u izobilju. Setimo se  da smo i mi sedamdesetih i osamdesetih živeli bajno u odnosu na ovo danas. I tada smo to smatrali za normalno, još smo  kukali kako nam nije dovoljno dobro. Tako se sada i cela EU, njene najbogatije zemlje suočavaju sa opadanjem i krizom samo ubrzanim pandemijom. Bolest tela ogolila je bolesti sistema.

Još u prošlom veku, u mnogim književnim delima kako visoke umetničke vrednosti tako i onim potcenjivački nazvanim žanrovskom literaturom, nagoveštavao se svet neodređene budućnosti u kojem nakon velikih svetskih potresa, ekonomskih kriza i ratova umorno čovečanstvo vapijući za mirom po svaku cenu priziva sebi globalnog tiranina koji će zavladati kao Spasitelj. Budući svetski sukob bi pre ili kasnije postao nuklearni i to bi bio kraj ovakvog sveta. Ne kraj sveta i ljudi uopšte – što je uobičajena pogreška. Bio bi to kraj jednog a ujedno početak novog sveta. Hrabri Novi Svet od onih koji bi preživeli postao bi svet bez ličnih sloboda sa sećanjem na nerazumnost prethodnih generacija koje su dovele do kataklizme. Tada bi svi laka srca prihvatili spasonosni  totalitarizam i smatrali bi slobodu kao glavni uzročnik propasti starog sveta.

Izgleda da je sama zamisao vlasti koja se stiče na lutriji a koju nazivamo izborima pogrešna. Dok je moglo da se manipuliše masama dobijali su jedni te isti podeljeni u prividno različite kolone. Bilo je jasno da će se jednog dana naći neko ko će prekršiti pravila i odigrati prljavo čime će i druge osloboditi obaveza pridržavanja pravila. Na našem slučaju to je bio Slobodan Milošević i njegova klika koji su prekršili tadašnje pravilo igre da sukobi ostaju unutar partijskih foruma daleko od očiju raje. Prekršio je i anatemu na onoga ko prizove nacionalizam za saveznika što bi valjda bio smrtni greh svakog stvarnog levičara a on se do kraja sa svojom drugaricom izdavao da je upravo to. Pandorina kutija je time bila otvorena i zakon prelivanja i spojenih sudova rezultirao je  opštom raspomamljenošću.

Na svetskom planu takav kršilac pravila igre postao je bivši predsednik SAD Tramp. To što je (privremeno?) otišao ne znači da posledice neće biti dugoročne. On je kao deo elite, milioner, član tog visokog društva, upravo jedan deo toga što je pogrdno nazvao „Vašingtonska močvara“ izdao tu „močvaru“ zapravo izdao svoj društveni sloj, elitu kojoj pripada, obezvredio sistem i obratio se populusu da ga ustalasa i povede u radikalizam. Povukao dobar deo naroda ne toliko protiv suparničke partije već protiv sistema. (Namerno koristim izraz izdati jer to je postalo popularno u javnom diskursu. Kad se može „izdati nacija“ nekim tekstom u novinama, „izdati tim“ prelaskom fudbalera iz jednog tima u drugi, „izdati demokratija“ primanjem određene vakcine a ne neke druge –  zašto onda   milioner-demagog  ne bi mogao huškanjem rulje  izdati svoje  iz društvene elite? Pa on je huškao svetinu protiv svoje klasne sabraće  milionera i kongresmena? Dakle on je izdajnik.)

No, cinizam na stranu, Tramp je prekršio pravila igre i napravio dubok jaz između birača i pristalica dve glavne stranke u SAD. Dotadašnju stabilnost i mirne primopredaje vlasti, uglavnom vladanje na isti način, zamenio je sukobima i sejanjem razdora i mržnje. No, neko će reći da je on pre proizvod  nego proizvođač i biće u pravu. Odavno je  američka politička scena bila zasićena neprestanim perpetuiranjem istoga u različitoj oblandi. Govorilo se: „Kakva je razlika između demokratske i republikanske partije? Kao između koka kole i pepsi kole.“ E pa, više nije. Sada su i društva Zapada postala „balkanizovana“. Ekstremi su zaoštreni i maske padaju. Stare fore su izlizane. „Zašto kažeš ljubav a misliš na seks?!“ A sada možemo reći: „Zašto kažeš demokratija i sloboda a misliš na kapitaliste i mafijaše koji zgrću milione?!“

Uvaženi neoliberali, ne može se vladati samo ekonomskim mehanizmima i propagandom. To može dugo trajati ali bude na kraju raskrinkano. Ne može se vladati bez ideja vodilja, nije dobar sistem kome ljudi ne veruju. Ljudi traže neku ideju, neku politiku u koju će poverovati i koja će ih nadahnuti na samopregor i ako treba poginuće za nju. Nažalost kao dnevna ponuda sada je svuda ekstremna desnica i populizam. Kada se Milošević postavio na čelo srpskog naciona jedan moj prijatelj, inače vrlo razuman čovek, rekao mi je: „Sve je bolje od ovog  laganog propadanja. Dosta smo  slušali sve jedne te iste prazne priče drugova. Konačno se pojavio neko ko će lupiti šakom o sto i postaviti stvari na svoje mesto.“

Ako svet skrene u desni populizam (svejedno i levi) umesto laganog  propadanja dobićemo samo ubrzano propadanje. Trenutno mi smo još uvek avangarda u ovom lošem  procesu. Iz našeg lokalnog  primera svet bi  trebao izvući globalne zaključke za sveopšte dobro.

Nenad Petrović, član Saveta GDF